Početna Recenzije 13. ZagrebDox: "Zemlja prosvijetljenih" - Estetiziranje traume

13. ZagrebDox: “Zemlja prosvijetljenih” – Estetiziranje traume

-

Afganistan se u kolektivnoj svijesti nerijetko javlja kao mitski prostor sjecišta civilizacija, istovremeno izazivajući egzotikom prožetu privlačnost i otpor obilježen ratnim stradanjima. Renomirani belgijski fotograf Pieter-Jan De Pue filmom “Zemlja prosvijetljenih” / “The Land of the Enlightened” (2016), kao da sažima sve zapadnjačke predrasude i očekivanja u vizualno impresivnom ostvarenju. Struktura filma podređena je iskorištavanju vizualnog potencijala afganistanskog prostora, u kojem će se izmjenjivati naoko autentični kadrovi s prodorom izvanjskih rušilačkih momenata. Film nosi fotografija, stoga ne čudi da je na Sundanceu osvojio Posebnu nagradu žirija za najbolju kameru u međunarodnoj konkurenciji.

Nakon prošlogodišnjeg izrazito realistički intoniranog filma “Reci proljeću da ne dolazi” / “Tell Spring Not to Come This Year” (2015) Britanca Saeed Taj Faroukyja, ovogodišnja Međunarodna konkurencija ZagrebDoxa donosi film suprotne poetike, koji će društveno osviještene tendencije marginalizirati u korist osobne vizije Afganistana. Film funkcionira na kontrastu autentičnog načina življenja, onog preobraženog pod utjecajem dugogodišnjih interesnih previranja, pa sve do stereotipne svakodnevice u vojničkim bazama. Ti se nesrazmjeri pojačavaju dinamičnom kamerom (u slučaju snimanja Amerikanaca) ili pak smještanjem protagonista u totale epskih dimenzija (djeca, karavane…). Romantizirana slika povremeno se uspješno narušava gotovo naturalistički obojenim scenama, poput prizora hranjenja, no jednostrana simbolika sugerira da je De Pue bliži prvom shvaćanju (filmske) stvarnosti.

De Pue kao da iz perspektive neupućenog Europljanina (što čudi kad pročitamo da je u Afganistanu proveo sedam godina) stvara vlastitu ideju konkretnog prostora, dok se zanimanje za ljude ili zemlju čini samo deklarativnim.

Složen odnos fikcije i fakcije, koji je ovdje trebao naglasiti specifične fenomene afganistanskog života, djelomično rezultata sukoba globalnih interesa na ograničenom prostoru, narušava se već na scenarističkom planu. Inzistiranje na mitskoj pozadini u kreiranju naracije i njenu utjecaju na sadašnjost, opravdava pokušaje dosezanja epske sveobuhvatnosti, no ne i sukob ambicije i umjetnički manjkave realizacije. Već je i prikaz djece ratnika/pljačkaša bliži paradigmi mitskih junaka koji će odgovarati njihovoj nesuptilnoj predodređenosti za osloboditelje, no što progovara o realnoj opterećenosti ratnom traumom i siromaštvom. Stvarna se tragedija u kojoj niti jedan od aktera nije bez krivnje, naivno pretvara u iskonstruiranu priču o dječjoj bandi u kojoj će gledatelju biti teško razlučiti do koje mjere počiva na činjenicama. Pritom su djeca svojim diskursom, obilježjima i ponašanjima daleko od njima svojstvenog načina mišljenja ili izražavanja.

Priča zapinje na podržavanju tradicionalističkih obrazaca i iracionalnoj motivaciji, dok se čini stiješnjena negdje između negativne fascinacije i orijentalizma. Čini se da se fikcijski dokumentarac ovdje pokazao svu teškoću pomirenja zahtjeva fikcionalnog i nefikcionalnog, a da rezultat ne bude izvještačen. Iako se na prvi pogled nastoji zagrebati ispod općih mjesta prikaza afganistanske situacije, čak će dječji rad u rudnicima naposljetku biti vješto zabilježena crtica u proizvođenju površnog artizma. De Pue kao da iz perspektive neupućenog Europljanina (što čudi kad pročitamo da je u Afganistanu proveo sedam godina) stvara vlastitu ideju konkretnog prostora, dok se zanimanje za ljude ili zemlju čini samo deklarativnim.

Očito tehnički vješta, scenaristički pak izrazito manjkava, “Zemlja prosvijetljenih” izaziva suprotstavljene dojmove. Dok će kadrovi napuštenih ruskih objekata i zaostalih projektila sugerirati globalne tenzije koje su se u prethodnom desetljeću samo zaoštrile, izostat će stvarna problematizacija. Film ostavlja otvorenim koji je stav De Pue htio zauzeti, dok se gubimo u fascinantnoj snimci prizora koji možda ne bi trebao izazvati divljenje.

"Zemlja prosvijetljenih" / "The Land of the Enlightened"

O FILMU:

Režija: Pieter-Jan De Pue
Zemlje podrijetla: Belgija / Irska / Nizozemska / Njemačka / Afganistan
Godina proizvodnje: 2016.
Trajanje: 87 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dokukino KIC ponovno otvara svoja vrata uz buket filmova za 8. mart

S Međunarodnim danom žena pred vratima, Dokukino KIC ponovno otvara svoja vrata u zagrebačkoj Preradovićevoj 5.

Etnografija nadrealnog filmskog eksperimenta

Na 50. IFFR-u (1. - 7. veljače), u Tiger Short selekciji prikazana su četiri etnofikcijska i eksperimentalno-dokumentarna naslova.

“Usidjelice” u hrvatskim kinima

U hrvatska kina dolazi dokumentarni film "Usidjelice" (2019) izraelskih dokumentaristica Shosh Shlam i Hille Medalije.

Al Jazeera Balkans: “Galeb” i “Kuća Male Zvijezde”

Na ovotjednom programu Al Jazeere Balkans prikazat će se između ostalih dokumentarni filmovi "Galeb" i "Kuća Male Zvijezde".

“What Would Sophia Loren Do?” – Putevima Sophije Loren

"What Would Sophia Loren Do?" Rossa Kauffmana spaja dva naizgled nespojiva života - Sophije Loren i "obične" Italoamerikanke Nancy Kulik.

Objavljeni rezultati 6. Scenarističkog programa “Krsto Papić”

Objavljeni su rezultati 6. Scenarističkog programa "Krsto Papić" Društva hrvatskih filmskih redatelja.

“Cheer” – Masterclass o sportu van radara

"Cheer" (2020) Grega Whiteleyja nije "Last Chance U", ali to niti ne treba biti.

“Nun of Your Business” u hrvatskim nezavisnim kinima

"Nun of Your Business" (2020) splitske redateljice i scenaristice Ivane Marinić Kragić dolazi u nezavisna hrvatska kina.

Al Jazeera Balkans: “Love Child” i “The Long Shot”

Na programu Al Jazeere Balkans ovog će se tjedna između ostalih prikazati i dokumentarci "Love Child" te "The Long Shot".

“Colectiv” – Tranzicijske metastaze 21. stoljeća

Alexander Nanau je "Colectiv" počeo snimati želeći zabilježiti situaciju u Rumunjskoj, a potom je shvatio da je posrijedi kompleks nevaljalosti mnogo širi od europskog.