Ako se na nešto može računati u sada već solidno dugoj povijesti zagrebačke svetkovine dokumentarnog filma, onda je to da u njegovoj programskoj špajzi nikada ne ponestaje ratova. Svaki ZagrebDox ima barem jedan svoj rat i hvala vragu, nikada ih nije nedostajalo. Ponekad imamo i reprize, pa tako neki ratovi, majku im njihovu, nikako da završe, protežući se kroz nekoliko festivalskih izdanja. Ništa čudno za svijet u kojem dobitnik Nobela za mir bombardira sedam različitih država, kao što ništa čudno nije u tome da nas 2017. s velikog platna opet zaskače Sirija. Snimljena okom video-amatera, naravno, jer sve ostalo – u eri interneta više nitko ni ne želi gledati. Kamere su sve jeftinije i sve manje pa svatko tko ima pristup prvoj liniji danas ima i pristup dokumentarnim draguljima.
Format dnevnika revolucije – nešto impresivnije upakiran u hard coreu “Povratka u Homs” / “The Return to Homs” (2013) Talala Derkija – zahvalan je za necenzurirano dokumentiranje idealizma, strasti, mladosti, krvi i krvavog tla. “Ratni show” / “The War Show” (2016) Danca Andreasa Dalsgaarda i Sirijke Obaidah Zytoon vraća nas u korijene ustanka koji je negdje na polovini pošao po krivu i pretvorio se u ratni kaos s natjecanjima u sječi glava na Twitteru. Šest godina prošlo je od tzv. Arapskog proljeća, a raskorak između želja i mogućnosti, liberalnih studentskih snova i realizma mrkih muškaraca s kalašima, bio je očit već u samim začecima, ma koliko zapadni intelektualci iz svojih knjiških utvrda voljeli vjerovati da se arapski svijet omata u veo demokracije, a ne u burke i brade.
Revolucija nije čajanka, pisao je Mao, a “Ratni show” potresan je podsjetnik na tu činjenicu, na koju bi se prosječni Facebook revolucionar 21. stoljeća trebao svako malo podsjećati.
Dio te studentske borbe zabilježen je upravo u “Ratnom showu”, kroz sedam poglavlja, vinjeta jednog mikro-svemira unutar tapiserije sirijskih sudbina stvorenih za dugometražni tretman. Priču vodi Zytoon, radijska DJ-ica iz Damaska, koja je kao i većina studentski obrazovane populacije oduševljeno ubirala jaglace Arapskog proljeća, vjerujući u bolju budućnost bez okrutnog diktatora i njegove psihopatske partijske kohorte koja je još od doba Asadovog oca terorizirala oporbu po Bliskom istoku. Usput patentirajući metode modernog terorizma čije oprobane trikove mnogi koriste i danas.
S kamerom u ruci, Zytoon je u rovovima pokreta otpora od prvog dana pa sve do njegovog kraja, s naglaskom na sudbinama svojih prijatelja, poput buntovnog bubnjara, pjesnika, studenata arhitekture i stomatologije… Puno je tu već viđenog, klasičnog, recimo montažne sekvence djece koja se igraju rata s odraslima koristeći prave puške. Navedeno ne smeta sve dok postoje scene koje razotkrivaju doslovno šekspirijanske obrate u ratnom ludilu: svijet je uistinu pozornica, a vojnici planirano pucaju, raznose i demoliraju kako bi snimili svoj akcijski film te ga masno prodali medijima gladnih buke i dima s prve linije. Ili barem ispali više kul nego što bi to bili samim poziranjem sa snajperom, pa odlaze kući po odijelo, kako bi sa stilom sipali mozak svojih protivnika!
Postavljen na okrutnom kontrapunktu optimizma ranog entuzijazma, privatnih ljubavi i pomaknute nevinosti mladih aktivista s jedne te stravičnih posljedica istog tog aktivizma s druge strane, poput umiranja u mukama na tisuću i jedan način te konačno – općeg rata sa skretanjem u kalifat i generalni clusterfuck, “Ratni show” kao dokumentarno putovanje kroz potporni stup sirijskog kaosa možda i jest samo još jedna bilješka u korist anti-asadovske politike. Možda, ali funkcionira. I kao komad povijesti. ali i kao privatni album liječenja traume kroz mučne uspomene dobro montiranih pokretnih slika. Revolucija nije čajanka, pisao je Mao, a “Ratni show” potresan je podsjetnik na tu činjenicu, na koju bi se prosječni Facebook revolucionar 21. stoljeća trebao svako malo podsjećati.