Početna Intervjui Krunoslav Heidler: "Drago mi je čuti da sam uveo demokraciju u filmsku...

Krunoslav Heidler: “Drago mi je čuti da sam uveo demokraciju u filmsku proizvodnju”

-

Blažen bio internet. I istraživačka profesionalnost Nenada Polimca i Duška Popovića. Da se kojim slučajem kvaliteta tekstova o nekadašnjem filmskom producentu Krunoslavu Heidleru isporučuje u binarni dekoder nogometne analogije, uz redovne kartice teksta spomenuti bi dvojac potpisivao i filmske dresove s Messijevom i Ronaldovom tintom.

Kako i ostali priprosti novinarski puk mora od nečega živjeti, N.P.-u i D.P.-u odužit ćemo se skromnim linkovljem ovdje i ovdje, usput i bezočno iskoristiti navedene tekstove za pripremni intervju-okršaj s još uvijek vitalnim, 84-godišnjim Heidlerom, desetljećima baziranom u Đurđevcu, a javnosti najpoznatijem po sedmogodišnjem (1967. – 1973.) stolovanju Filmskim autorskim studijem. Nezavisno producentsko poduzeće FAS i njegova glavna deviza “otvorene kreativne ruke i duga ljubav” krivo je za početak cijele sile profesionalnih karijera, uključujući Lordana Zafranovića, Ranka Kursara, Ivana Martinca, Petra Krelju, Karpa Godinu i mnoge druge.

No, Heidlerova ostavština ne tiče se ekskluzivno FAS-a, premda se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o najzvučnijem dijelu njegove profesionalne karijere. Rođeni Vitežanin (27.8.1932.) između ostalog je inicirao pokretanje više od stotinu filmskih klubova po osnovnim školama, kao tajnik Kino saveza Hrvatske pomogao je pokretanje Trakošćanske filmske škole za edukaciju nastavnika, bio je direktor eksperimentalnog filmskog festivala GEFF… I još mnogo drugih različitih poslova i funkcija s osnovnom idejom rasplamsavanja filmskog žara, kako među nadobudnim amaterima, tako i već etabliranim filmskim umjetnicima.

Pomogli ste osnivanju stotinjak filmskih klubova diljem zemlje. Možete li nam reći nešto više o tome?

“S obzirom da je u ono vrijeme filmski odgoj u školama bio obvezan, morali smo educirati nastavnike. U sklopu Kino saveza Hrvatske osnovali smo Trakošćansku filmsku školu za edukaciju nastavnika. Radilo se o 1968. ili 1969. godini. Dugo vremena ona je služila isključivo toj svrsi, dok kasnije nije pretvorena u medijsku školu.”

To je bila Vaša ideja?

“Da, to sam osnovao s Filmotekom 16. Škola djeluje i danas, s iznimkom 1991. godine. Kroz nju je prošla masa filmskih pedagoga koji su kasnije osnivali filmske klubove. Stotinjak ih je osnovano baš od strane naših polaznika. Bio je to i glavni razlog njihovog školovanja – širenje filmskog znanja. U cijeloj Jugoslaviji jedino smo Slovenci i mi radili na konkretnoj edukaciji.”

Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Osim obrazovanja, koja je bila dodatna misao vodilja iza otvaranja filmskih klubova?

“Ideja je bila širiti filmsku kulturu. Mislim da smo to i uspjeli. Osnovao se velik broj filmskih klubova, a onda smo kasnije morali organizirati festivale koji su prikazivali njihove filmove. Tako se to polako razvijalo. Iz tog pokreta onda se rodila ideja o profesionalnom, ozbiljnijem filmskom radu. Najprije u Kino savezu, a zatim i FAS-u (Filmski autorski studio, op.a.). U počecima je njegov puni naziv glasio FAS Kino saveza Hrvatske.”

FAS je, dakle, osnovan kako bi se inicijalni mladenački zanos pretočio u onaj profesionalni?

“Tako je. Prva grupa došla je iz Splita: Kursar, Zafranović, Martinac… Kasnije su se počeli pridruživati i drugi pa se priča dodatno širila. Toliko da smo se u jednom trenutku odvojili od Kino saveza i FAS prijavili kao normalnu firmu. S obzirom na naš sistem i način rada, počeli su nam se priključivati i profesionalci.”

Možemo li FAS spominjati u kontekstu (i) davanja prilike mladim filmašima koji nisu mogli stvarati unutar velikih studija poput Jadran filma?

“Radilo se o više različitih razloga. Naravno, jedan je bio i taj. Prije su nas na natječajima tretirali poput amatera. Dok je Zagreb film za jedan dokumentarni film dobivao četiri milijuna dinara, mi smo primili tek jedan. Tek nakon registracije u samostalnu firmu i mi smo počeli dobivati normalna sredstva.

“Kažu da sam uveo demokraciju u filmsku proizvodnju. To mi je drago čuti. Svojim sam ekipama na usvojeni scenarij i odobrena sredstva prepuštao potpunu slobodu – kako financijsku tako i kroz rokove završetka. Oni su to poštovali, tako da je svaki započeti film uspješno i završen. Kao što sam već rekao, kasnije su nam dolazili i profesionalci, među prvima Fadil Hadžić, potom Mate Relja, Branko Bauer, Dušan Vukotić…”

Foto: Scena iz dokumentarnog filma "Ljudi (u prolazu) II"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ljudi (u prolazu) II”

Koje je glavna ostavština Filmskog autorskog studija?

“Sloboda. Sloboda stvaranja u svakom smislu. Kao direktor FAS-a nisam se miješao u ništa. Imali smo sistem da filmska ekipa s odobrenim scenarijem i pripadajućim financijskim sredstvima raspolaže kako zna i umije. I – završi film. Na tom principu funkcionirali smo sedam godina. Primjerice, s Jadran filmom imali smo odlične odnose. Međutim, ovakvu kreativnu slobodu nudili smo isključivo mi. Zato su nam i dolazili profesionalci.”

Iz kojih je razloga propao FAS?

“FAS je propao zbog čistih ekonomskih razloga. Naši filmovi bili su specifični, umjetnički, nisu rađeni za široku publiku; samim time i distributerima nezanimljivi s ekonomske strane priče. FAS-ove filmove otkupljivao je Croatia film, ali broj gledatelja u kinima nije pokrivao troškove distributera. Zato smo polako počeli ulaziti u dugove, a kasnije bili prisiljeni proglasiti stečaj.

“Tada je još na snazi bili obveza prikazivača pustiti dokumentarni film prije igrane projekcije. Svi su oni te filmove dobivali, ali ih nitko nije prikazivao. Publika je, čekajući igrani film, stajala vani i pušila. Jasno je kako takvi filmovi nisu bili gledljivi. Radilo se o eksperimentalnim filmskim djelima, novom filmskom rodu, novim autorima… Nije ni čudo što smo imali slabu prođu među gledateljima.”

I “Ljudi (u prolazu) II” i “Karanfil” Ranka Kursara nastali su u produkciji FAS-a. Oba filma opsežno smo pokrili u “Prozorima” našeg portala. Bilo bi dobro prozboriti, dakle, riječ-dvije o ovim dokumentarcima.

“U neku ruku možemo reći da su Zafranović i Kursar suosnivači FAS-a. Na temelju njihovih programa smo i započeli filmsku proizvodnju. S ‘Ljudima u prolazu’ je krenulo, zatim je došao Kursar sa svojim ‘Karanfilom’. Nakon toga je Ranko, mislim, prestao s filmskim radom.”

Kako biste opisali Vaš odnos sa Zafranovićem i Kursarom?

“Prijateljstvo, i to dosta čvrsto. Pogotovo s Lordanom s kojim sam ostao prijatelj i suradnik, koliko to vrijeme i mogućnosti dozvoljavaju. S njim sam radio cijeli niz projekata. Za suđenje Andriji Artukoviću osigurali smo ekskluzivna prava snimanja, zatim ‘Zalazak stoljeća (Testament L.Z.)’ itd. Držali smo se zajedno dok smo mogli, do mojeg odlaska u mirovinu. Nakon toga sam odselio iz Zagreba. Nije bilo više smisla. Povukao sam se, došli su mladi.”

Foto: Scena iz dokumentarnog filma "Karanfil"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Karanfil”

Bili ste bliski s Lordanom Zafranovićem, kojeg i danas ispod oka gleda dobar dio domaće profesionalne, pa i obične javnosti. Kako Vi gledate na tu, nikad zatvorenu ranu hrvatske filmske povijesti? 

“Ma, čista politika! Sjećam se da smo imali prepisku s predsjednikom Tuđmanom oko našeg dokumentarca ‘Krv i pepeo Jasenovca’. U Beogradu je film dobio Grand Prix, dok nam je Hrvatska televizija 1991. godine obećala njegovo prikazivanje. Međutim, odbila nas je Branka Šemen, osoba na televiziji zadužena za tu vrstu filmova. Pisali smo zatim Tuđmanu i žalili se na takvo postupanje.

“Ona nam je odgovorila da predsjednik ne kroji televizijski program. Ukratko – da smo se obratili na krivu adresu. Bilo je jasno, međutim, da Tuđman ipak ima prste u toj odluci. Dokumentarac nikada nije bio prikazan na državnoj televiziji, a radi se o jedinom hrvatskom filmu u izraelskom Yad Vashemu, memorijalnom centru posvećenom žrtvama holokausta.”

U produkciji FAS-a trebao je nastati dokumentarac o poznatom studentskom štrajku 1971. godine. Zoran Tadić i Branko Ivanda kao redateljski dvojac, i mladi student režije Nenad Puhovski kao tonac. Film nikada nije završen, materijali su zaplijenjeni, a tek je Puhovski mnogo desetljeća kasnije uspio doći do preostalih snimki i zajedno s Ivandom realizirati “Poeziju i revoluciju” (2000). Što se događalo iza zastora spomenutog projekta?

“Tadašnji generalni direktor Televizije Zagreb, Ivo Bojanić, pozvao me k sebi i rekao: ‘Studentski štrajk ne smijemo snimati. Ti si jedini kojem vjerujem. Ako netko pita, ništa o ovome ne znam. Nisam te vidio niti čuo.’ Zatim mi je dao torbu punu filmske trake. Odnio sam je u FAS, a Ivanda i Puhovski već su imali ideju što s njome.

“Studentski štrajk snimali smo gotovo tajno. Kažem – gotovo, jer ipak se nije radilo o toliko velikoj tajni. Jedino smo se dogovorili zaštititi Bojanića, pošto bi ovaj zasigurno izletio s televizije da se doznala istina o trakama. Materijal je svejedno snimljen, uz konstantno praćenje od strane tadašnje milicije. Čak nas je i javni tužitelj pozvao na razgovor. Popili smo litru albanskog konjaka i dogovorili se da nas pusti na miru. I jest, premda sam znao kako nema šanse da se izvučemo iz te situacije. Milicija nam je stalno bila za petama.

“Ivandina priča o dolasku kombija i našem hapšenju nije točna. Dobro, možda si on malo pegla biografiju. Nisam mu imao priliku odgovoriti, pogotovo nakon razgovora Rajka Grlića s Romanom Bolkovićem o studentskom štrajku, u kojem niti jednom riječju nisam spomenut, niti kao inicijator ni producent. Ne znam razlog prešućivanja. Ivanda je malo ofarbao cijelu priču, ali nema veze.”

Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Nije bilo kombija; a prijetnji, bio otvorenih ili onih suptilnije prirode?

“Nisu mi prijetili, ali zbog tog filma išao sam u Beograd na savezni SUP. Razgovor je protekao korektno. Nakon njega smo svejedno stalno čekali trenutak dolaska milicije. Snimljeni materijal moja je tajnica u 3 sata ujutro nosila u Ljubljanu na razvijanje. U Zagrebu to tehnički nismo mogli napraviti. I da jesmo, materijal bi nam vjerojatno brzo bio zaplijenjen.

“Mi smo svoj posao napravili do kraja. Znali smo, međutim, da će nam materijal kad-tad oduzeti. Ne bi nas u tom slučaju slijedili i bili konstantno u blizini. Kad su napokon došli po njega, dao sam im ga zapečaćenog i s urednim zapisnikom. Bio je to način osiguranja protiv eventualnog kažnjavanja. Šef odjela saveznog SUP-a u Beogradu bio je korektan. Nakon svega je nazvao Zagreb i rekao: ‘Prestanite zajebavati Heidlera’.

“Trideset godina moljakali smo da nam vrate snimljeni materijal – bezuspješno. Tuđman se pogotovo nije potrudio angažirati oko snimki jer njega u studentskom štrajku niti nema. Dio filma u Beogradu je prebačen na 35-icu. Poslužio je za suđenje štrajkašima. Pozvali su me kao svjedoka, no ja sam tamo branio film i svoje pravo na snimanje jer su tvrdili da materijal prodajemo bavarskoj televiziji. U vrijeme snimanja štrajka Savka Dabčević-Kučar imala je intervju s Bavarskom televizijom. I to je jedina istina. Ostale optužbe bile su čista glupost.”

Dosta kontroverzi vezalo se za FAS-ove dokumentarce “Lisinski” Zvonimira Berkovića i “Slamarke divojke” Ive Škrabala.

“Škrabalovi filmovi nisu bili pod zabranom već – ignorancijom. ‘Slamarke divojke’ snimane su u vojvođanskom Tavankutu. Protagonistice su napravile globus od slame, a na njenom vrhu postavile križ. I tako film završava. Onda su nas zbog toga počeli gnjaviti socijalistički kritičari. Film, dakle, nije zabranjen, ali je ignoriran.

“Što se tiče ‘Lisinskog’, Berković ga je prije svega ostaloga dugo radio. U materijalu se nalazio nepoćudan kompozitor koji je o Lisinskom govorio na, za ono vrijeme neprikladan način. Sve se to razvlačilo dosta dugo, do trenutka predavanja materijala komisiji fonda. Nakon što su pogledali film, nisu nas tražili povrat sredstava, ali nam nisu niti dopustili njegov dovršetak.”

Što nam možete reći na vječnu temu filmske cenzure u ondašnjoj Jugoslaviji?

“Priče o cenzuri su samo to – priče. U Hrvatskoj je u cijelo vrijeme komunističke cenzure zabranjen tek jedan film, ‘Džungla na asfaltu’ Johna Hustona.”

Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Možda se kod domaćih redatelja upalila autocenzurna lampica o uzaludnosti čačkanja mečke?

“Možemo to gledati i na takav način, no u ono vrijeme bio sam i u odboru za otkup filmova, cenzuri itd. Recimo, film ‘Ciguli Miguli’ Bakarić je osobno bunkerirao – ne zabranio. Bio sam na toj projekciji zajedno s njim i scenaristom Jožom Horvatom. Tada su se grdo posvađali. Horvat se, međutim, nije dao. Bakarić mu je s druge strane prijetio izbacivanjem iz partije.

“Ipak, cijela ta situacija s cenzurom nije bila toliko izražena koliko to neki danas potenciraju. Osim toga, nakon uvođenja republičkih produkcija i cenzura, događale su se situacije da jedna republika neki film odbije, a druga kupi. Distributeri su ga onda svejedno slali po cijeloj Jugoslaviji i on je najnormalnije igrao po kinima. Ne sjećam se naročitih zabranjivanja.”

Živjeli ste i radili u jednom sistemu, mirovinu provodite u drugom. Možete li usporediti produkcijske uvjete iz dva različita vremenska perioda?

“Kad sam ja bio dijelom te djelatnosti, u Zagrebu je radilo devet producenata. Danas ih ima devedeset. Došla je nova generacija, nastali su novi uvjeti suradnje… Iako se svi bune, ipak se – snima. U međuvremenu se u svijetu afirmirala hrvatska kinematografija. Mladi domaći autori su odlični.

“Teško je ipak uspoređivati dva različita sistema. U onome su postojali filmski savjeti u poduzećima. Dok god isti nije odobrio scenarij, nije se moglo krenuti u realizaciju filma. Postojali su i savezi boraca – ekvivalent današnjim braniteljima – pa sindikat itd. Ljudi su se miješali u stvari koje ih se ne tiču.”

Pročitali smo da ne bježite od modernih tehnologija poput većine pripadnika starije generacije?

“Da, prihvatio sam modernu tehnologiju. Kad sam otišao u mirovinu, nisam prestao raditi. I dalje sam snimao filmove, što i danas činim. Filmovi su to za moju dušu. U đurđevačkoj gradskoj knjižnici pohranio sam pedesetak svojih filmskih djela. Ima tu i vrijednih snimljenih stvari poput starih zanata. Sve snimljeno za svoje pare i svoju dušu. Ta moderna tehnologija omogućila mi je da radim i ne budem ovisan o nikome. Prihvaćam novitete, jer i to je život.”

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Otvorene prijave za radionice 7. Star Film Festa

Otvorene su prijave za radionice 7. Star Film Festa, koji će se od 3. do 5. rujna održati u Sisku.

Liburnia uplovljava u Gomirje

Najnovije projekcije programa "Liburnia uplovljava" održat će se u mjestu Gomirje pokraj Ogulina, 8. i 13. kolovoza.

“I’ll Be Gone in the Dark” – Izađi na svjetlo

Mini-serijal "I'll Be Gone in the Dark" (koredatelji Myles Kane, Josh Koury i Elizabeth Wolff; 2020.) jedno je od najboljih TV-iskustava 2020. godine.

Tomislav Radić – Zaboravljeni dokumentarist (X)

Posljednji tekst prve sezone serijala tekstova "Rastrimo zastrto", u kojem se prisjećamo zaboravljenih dokumentaraca Tomislava Radića.

Objavljen program 21. Mediteran Film Festivala

Ovogodišnji, 21. Mediteran Film Festival koji se od 19. do 22. kolovoza tradicionalno trebao održati u Širokom Brijegu, prebačen...

Nastavlja se program 15. SKORO DOKUarta

Predstojećeg vikenda (subota i nedjelja, 8. i 9. kolovoza od 21 sat) u Bjelovaru se nastavlja program 15. SKORO DOKUarta.

Hrvoslava Brkušić: “Nepredviđene situacije mjesta su kreativnih mogućnosti u montaži”

Montažerka Hrvoslava Brkušić zatvara premijernu sezonu "Pogleda iza objektiva", serije intervjua na portalu Dokumentarni.net.

66. TV BAFTA-e: “Leaving Neverland” najbolji doku-serijal, Arthur Cary naj-redatelj

U Londonu su sinoć dodijeljene 66. po redu TV BAFTA-e za najbolja britanska televizijska ostvarenja u 2019. godini.

Pula počinje potkraj kolovoza, Motovun na turneji

Pokreću se koronavirusom odgođena najnovija izdanja Pulskog filmskog festivala, odnosno Motovun Film Festivala.

“Što je film? (ep. 13): Faktografski ili dokumentarni film” – Vrijeme i istina

U posljednjim ovosezonskim "Prozorima" naglasak je stavljen na epizodu serijala "Što je film?" (1987) voditelja Ante Peterlića.