Gripozno-temperaturna najava 14. Liburnia Film Festivala (Opatija, 22. – 26.8.), festivala hrvatskog dokumentarnog filma, iz prstiju Vašeg glavnog i odgovornog. Neke stvari, dakle, ubrzano-telegrafski.
Ako ste tek danas uključili internet (naučite nas kako, pa da o Vama buduće generacije oko vatre raspredati priče mogu), onda blic-informacija kako je jedini domaći filmski festival posvećen hrvatskoj dokumentaristici nakon trinaest godina iz Ičića preselio u Opatiju. O razlozima pročitajte u intervjuu s izvršnom direktoricom LFF-a, Jelenom Androić.
Program Liburnia Film Festivala i ove se godine sastoji od glavnog natjecateljskog dijela u kojem će na opatijsku Ljetnu pozornicu nogometno istrčati 22 filma (jedanaest protiv jedanaest, lopta… Cvrčci?), odnosno tradicionalnog lineupa Restartovih dokumentaraca (epska brada, Dražen Puklavec i “Samo tvrdo” – obavezno tvrdo pogledati!) te novog off-programa u popodnevnim Villa Antonio satima.
Žiri 14. LFF-a sačinjavaju filmski kritičar i novinar Marko Njegić; glavna urednica časopisa o filmu i audiovizualnoj industriji Cinema&Video International, Carolina Mancini; glazbenik, tonski snimatelj i producent Zoran Medved te dobitnici prošlogodišnjih nagrada, redateljica Tiha K. Gudac i montažer Dragan von Petrovic.
Ovogodišnjim pobjednicima pripast će posebno izrađene statue umjetnika Saše Jantoleka, dok su organizatori osigurali i nagradni fond od tisuću dolara po laureatskoj glavi (nagrade za najbolji film po izboru publike i žirija). Popratni program? In hier i ovdje.
Natjecateljski dio 14. Liburnia Film Festivala zatočio je četiri, no-brainerska dokumentarca (selektor programa i direktor festivala, Oliver Sertić) za koje se jučer isplati kupiti festivalsku kartu (jednodnevna 15 kuna, festivalska za sve projekcije 30 kuna), točka.
Da kvalitetno slovo ne staje na Vladi Kalemberu i četiri asa – ne staje! U drugom startnom redu strpljivo čekaju “Čestica 81/5” (Fade In, 2016.) Maje Bošković i Renate Lučić o domaćoj birokratskoj baruštini; nostalgično “Irenino ogledalo” (HRT, 2016.) Leona Rizmaula o scenaristici Ireni Vrkljan; definitivno “Slobodni” (Gral Film, 2015.) Tomislava Žaje koji daje ljudsko lice osobama s intelektualnim teškoćama; tu su i etablirani “Treći” (Interfilm, 2016.) Arsena Oremovića o kaljuži kroejša nogometnog tipa, a svidio nam se i “Zauvijek” (Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci / Sveučilište u Rijeci; 2015.), nelinearni eksperimentalni kratkiš Monike Risak koji sanjivo miješa sadašnjost i prošlost kroz osjetilne receptore postarije glavne protagnostice R.J..
Dokumentarni.net, glavne preporuke iz natjecateljskog programa 14. Liburnia Film Festivala:
“Pomutnje” (2016)
- Režija: Lana Kosovac
- Produkcija: Eurokaz / Akademija dramske umjetnosti
- Trajanje: 72 minute
Trebao je to biti, kako poentira sinopsis “Pomutnji” Lane Kosovac, tek making of dokumentarac predstave po romanu Austrijanca Roberta Musila (“Pomutnje gojenca Törlessa”) u režiji Branka Brezovca (produkcija Eurokaz). Trebao, na kraju – ipak nije. Od mejkingofa do prvoklasnog autorskog iznenađenja hrvatske dokumentarne sezone 2016. u zanemarivih 793 dana cjelokupnog stvaralačkog procesa. Film kojeg se povelik postotak domaće kritičarske pameti tako lijeno i posprdno odrekao u Puli, zapravo je euforični pogodak u direktnu nefikcijsku sridu, u prvi plan gurajući kaotičnu svakodnevicu kazališnog života bez para i naročite ružičaste perspektive iza ugla.
Klinka bez para – filmskih, snima mladce bez onih kazališnih. I to dobro. Jako dobro.
A i tko ne bi platio kartu za cammeo “Nema cenzure!” ukazanje Nenada Puhovskog u rijetkim trenucima heavyweighta HR-dokumentaristike izvan obožavanog trapera. Svađe, sukobi, metafilmski slalomi, kiborgovski savršena montaža i nefingirano drugarstvo koje obvezuje i obilježava živote. Lani Kosovac ovo je debitantski dugometražni film. Lana Kosovac is going places.
“Dum spiro spero” (2016)
- Režija: Pero Kvesić
- Produkcija: Factum
- Trajanje: 52 minute
Iz osvrta, 11.3.2016. (13. ZagrebDox): Dok jednom ne omrkne, drugom ne svane, jel’ da? A kad oboma svane? Da poznati novinar i pisac Pero Kvesić nije svojem dugogodišnjem prijatelju Nenadu Puhovskom pokazao kućne videoklipiće vlastite svakodnevice, svjetlost javnosti vjerojatno nikad ne bi ugledao trenutno možda i najbolji HR-doks 2016. godine.
Puhovski je, naime, kod Kvesića tražio arhivski materijal za svoj dokumentarac“Generacija ’68” (2016), oduševivši se usput viđenom piščevom video-riznicom. Film je kasnije prijavljen na HAVC-ov natječaj a ostalo ste gledali na 12. ZagrebDoxu. Ili ste trebali. I trebate. Zbilja trebate!
Kvesićevo autobiografsko i debitantsko-filmsko razotkrivanje, “Dum spiro spero”, u ich formi natopljeno je morbidnim humorom (razmišljanje o različitim vrstama samoubojstava i ekspresno odustajanje zbog objektivnih razloga) i elokventno-rezigniranom samokritičnošću kakvu vam samo akumulirana životna mudrost (i)li svijest o vlastitoj smrtnosti može podariti.
Pisac već duže vremena pati od zdravstvenih problema povezanih sa smanjenim kapacitetom pluća (dvadeset posto), a liječničke prognoze, naročito one dugoročne, nisu najoptimističnije. Zato i neslužbeni video-dnevnik, iz prvog lica kamere prema svijetu, u kojem Kvesića pratimo u naizgled monotonim svakodnevnim djelatnostima, poznatom autoru služi kao svojevrsni ispušni ventil.
Ali opet, “Dum spiro spero” (“Dok dišem, nadam se”, lat.) je punokrvno – nekonvencionalan, starozagrebački, sjetan film, koji se gleda poput književnog ostvarenja i voli dječjom strašću za Kušanovu i Milčecovu stvarnost obližnjeg brijega. Kvesić je topao i šarmantan, obrazovan, načitan – dubok; a opet tako ranjiv i dostupan, majstor pisane i izgovorene riječi te čovjek koji se više nikome ne mora dokazivati.
“Dum spiro spero” je predivan film uz uvjerljivo najbolji VO scenarij domaćeg dokumentarizma u xy godina!
“Nasljeđe” (2016)
- Režija: Sanja Šamanović
- Produkcija: Mitropa
- Trajanje: 16 minuta
Najbolji mali dokumentarac 14. Liburnia Film Festivala, intimističko “Nasljeđe” Sanje Šamanović, na terapeutski način bez ocvalog prenemaganja progovara o gubitku najbližih – redateljičin prerano preminuli muž nekadašnji je ugledni snimatelj Vedran Šamanović – i nošenju s pripadajućim posljedicama. Zanimljivo meta-režijsko rješenje (fiksirani dvoplan razgovora majke i kćeri na televizoru iza kojeg se odmotava stvarni svijet) efektno naglašava jednu od glavnih autoričinih poanti o životu koji nema vremena za zaustavljanje, ponajmanje radi smrtnika koji nešto prčkaju oko kamere.
“Kratki obiteljski film” (2015)
- Režija: Igor Bezinović
- Produkcija: HRT
- Trajanje: 21 minutu
Iz osvrta, 11.3.2016. (13. ZagrebDox): Igor Bezinović na ovogodišnji je ZagrebDox ponovno došao s novom epizodom HRT-ovog serijala “Probacije”. “Verudu – film o Bojanu” (2015) zamijenio je “Kratki obiteljski film” (2015), priča o Marici Adrić, gospođi u zlatnim godinama osuđenoj za pokušaj ubojstva svoje snahe.
“Veruda” je prošle godine Dox napustila s Posebnim priznanjem u regionalnom programu, dok je “Kratki” u 2016. ostao – a da, kratkih rukava. See what we… Nevermind.
Što je šteta jer “Kratki obiteljski film” predstavlja kvalitativni korak naprijed u odnosu na “Verudu”, a usudili bismo se prisnažiti kako Riječanin u karijeri nije snimio zaokruženiji dokumentarni film. Najbolji? Da, pa zašto ne – ovo je najbolji dokumentarac Igora Bezinovića u karijeri! There, we said it.
Sad već poslovična Bezinovićeva rezerviranost / distanciranost u odnosu na svoje protagoniste u ovom konkretnom slučaju ne predstavlja otegotnu okolnost, dapače. Vidi se u autorovom rukopisu djelomično utjecaj hladne, inspektorske ruke Krste Papića iz kultnog “Kad te moja čakija ubode”.
Marica je, doduše, zahvalan sugovornik, koji o svojem zločinu razglaba lakonskom, dobroćudno seljačkom lakoćom. Opasna je to hodajuća granica blage socio-patologije, u koju spada i njen incestuozno-dominantni odnos sa sinom Đurom, gotovo prepisan iz Hitchcockovog “Psiha”.
“Kratki obiteljski film” je dragulj domaćeg kratkog metra (vrhunski utegnuta, clicking on all cylinders montaža Hrvoslave Brkušić!); vitraj socio-ekonomske/psihološke studije s dobrom dozom zabave (rekonstrukcija napada nožem) i ruralne tragike iz koje gotovo da možete iscijediti pljesnivu esenciju starih kredenaca i Isusovog slikarskog trešeraja. Vrh ovogodišnje hrvatske doku-produkcije, bez ikakve sumnje.