Foto: Hrvoje Krstičević

Zagrebački Restart kraju je priveo i petu inkarnaciju svojeg flagship edukacijskog programa, Škole dokumentarnog filma koja polaznicima pokušava pomoći u savladavanju osnovnih i naprednih vještina potrebnih za snimanje jednog dokumentarnog ostvarenja.

Tradicionalno puno Art-kino Grič za prigodničarsku projekciju završnih radova polaznika Škole, vjerojatno je svojom prekapacitiranošću iznenadilo i same organizatore. U Griču su posjetitelji ove subote doslovce sjedili na podu, dok je sama atmosfera – kroz pljesak, smijeh i dobre vibracije – više podsjećala na veselu studentsku doku-ekskurziju nego na klasični multipleksaško-sterilni boravak u kinu.

I ove godine polaznici (diplomanti Dražen Puklavec, Ivan Šušnjar, Lidija Jasnić, Lorna Kunčić, Luana Lojić, Martina Jurić, Petar Vukičević, Sanja Bistričić, Sara Bernarda Moritz i Sonja Lazić, bez Jelene Primorac koja nije snimila završni rad) su uz ono glavno mentorsko ohrabrivanje (Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Hrvoslava Brkušić i Oliver Sertić) prolazili kroz pet glavnih vježbi (1. Portret, 2. Film u pet kadrova, 3. Nijemi dokumentarac, 4. Osoba, predmet, prostor, 5. Kratki dokumentarni film), od kojih je ona posljednja – završni kratkometražni dokumentarac – predstavljala vrhunac i potvrdu dotad naučenog.

Škola dokumentarnog filma 2016
Foto: Hrvoje Krstičević

Škola dokumentarnog filma u školskoj godini 2015./2016. potrajala je pet mjeseci – od 2. listopada 2015. do 26. ožujka 2016. – što je dosad najduži period u njenoj povijesti. Prijašnja izdanja su, naime, trajala dva mjeseca kraće, a povećanje satnice trebalo je poslužiti, između ostalog, i za temeljitije razbijanje treme kod polaznika u izradi završnog filma.

Žanrovski, pa i tematski, Škola je ponovno prodisala raznovrsnim plućima, iako sve dokumentarce treba sagledati iz blagonaklonijeg rakursa – ovdje se uglavnom radi o filmskim početnicima, od kojih mnogi upravo na ŠDF-u po prvi puta uzimaju kameru u ruke.

That being said… Što nam je najviše zapelo za oko? Po redu pojavljivanja na velikom platnu – “Vertikale” Lorne Kunčić najprije, film savršenog tempa; ljubavni valcer glazbe, pokreta i moćnog offa glavne protagonistice, plesačice na štangi.

“Show” Sonje Lazić, na razmeđi feel-good amaterizma i mockumentaryja, nasmijao je prisutne pričom o Debelom đubretu i hrvatskim kečerima, dok je slične smjehovne decibele izazvao i “Nek ti liti bude zima” Petra Vukičevića o “Dioklecijanu”, koji se u društvu turističkog vodiča vraća u svoju splitsku palaču nakon pune 1721 godine.

Dražen Puklavec
Dražen Puklavec / Foto: Hrvoje Krstičević

Vrhunac večeri, međutim, pripao je filmu “Samo tvrdo” Dražena Puklaveca (mentor Igor Bezinović). Znate da nam na Dokumentarnom hiperbole nisu odveć mrzak pojam, ali u slučaju spomenutog filma, bez naročitog ustezanja, pod krivičnom odgovornošću tvrdimo da je Puklavec – inače novinar na Hrvatskom radiju i vlasnik najmoćnije brade u povijesti! – snimio jedan od najboljih dokumentaraca Škole dokumentarnog filma, barem otkako smo mi 2013. uskočili u taj groovy, groovy docu train.

“Samo tvrdo” započinje nagovještajem metafilma, nastavlja alejom deadpana, mockumentary skeča i komedije zabune, a završava neuspjelom poirotovskom istragom s koljena na koljeno, u kojoj se glavna misterij-okosnica dokumentarca – fizički sukob na nogometnom igralištu – sa svakim sljedećim sugovornikom reinkarnira u sve šašavije-bizarniju verziju samog događaja.

Tko je na kraju udario koga, i zbog kojih razloga – ne znamo sa stopostotnom sigurnošću. U kost, na nos ili po lopti, kako vam, zavisno o terminu, padne grah na teren. Ili šaka. Kako ih god, međutim, okrenuli, “Škola” je važan projekt za domaću dokumentaristiku. I da, “Samo tvrdo” pod hitno treba aterirati među zainteresiranu javnost. Debitant Puklavec je snimio amaterski (dokumentarni) film godine. Rukavica je bačena…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here