Zagrebački Restart kraju je priveo i petu inkarnaciju svojeg flagship edukacijskog programa, Škole dokumentarnog filma koja polaznicima pokušava pomoći u savladavanju osnovnih i naprednih vještina potrebnih za snimanje jednog dokumentarnog ostvarenja.
Tradicionalno puno Art-kino Grič za prigodničarsku projekciju završnih radova polaznika Škole, vjerojatno je svojom prekapacitiranošću iznenadilo i same organizatore. U Griču su posjetitelji ove subote doslovce sjedili na podu, dok je sama atmosfera – kroz pljesak, smijeh i dobre vibracije – više podsjećala na veselu studentsku doku-ekskurziju nego na klasični multipleksaško-sterilni boravak u kinu.
I ove godine polaznici (diplomanti Dražen Puklavec, Ivan Šušnjar, Lidija Jasnić, Lorna Kunčić, Luana Lojić, Martina Jurić, Petar Vukičević, Sanja Bistričić, Sara Bernarda Moritz i Sonja Lazić, bez Jelene Primorac koja nije snimila završni rad) su uz ono glavno mentorsko ohrabrivanje (Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Hrvoslava Brkušić i Oliver Sertić) prolazili kroz pet glavnih vježbi (1. Portret, 2. Film u pet kadrova, 3. Nijemi dokumentarac, 4. Osoba, predmet, prostor, 5. Kratki dokumentarni film), od kojih je ona posljednja – završni kratkometražni dokumentarac – predstavljala vrhunac i potvrdu dotad naučenog.
Škola dokumentarnog filma u školskoj godini 2015./2016. potrajala je pet mjeseci – od 2. listopada 2015. do 26. ožujka 2016. – što je dosad najduži period u njenoj povijesti. Prijašnja izdanja su, naime, trajala dva mjeseca kraće, a povećanje satnice trebalo je poslužiti, između ostalog, i za temeljitije razbijanje treme kod polaznika u izradi završnog filma.
Žanrovski, pa i tematski, Škola je ponovno prodisala raznovrsnim plućima, iako sve dokumentarce treba sagledati iz blagonaklonijeg rakursa – ovdje se uglavnom radi o filmskim početnicima, od kojih mnogi upravo na ŠDF-u po prvi puta uzimaju kameru u ruke.
That being said… Što nam je najviše zapelo za oko? Po redu pojavljivanja na velikom platnu – “Vertikale” Lorne Kunčić najprije, film savršenog tempa; ljubavni valcer glazbe, pokreta i moćnog offa glavne protagonistice, plesačice na štangi.
“Show” Sonje Lazić, na razmeđi feel-good amaterizma i mockumentaryja, nasmijao je prisutne pričom o Debelom đubretu i hrvatskim kečerima, dok je slične smjehovne decibele izazvao i “Nek ti liti bude zima” Petra Vukičevića o “Dioklecijanu”, koji se u društvu turističkog vodiča vraća u svoju splitsku palaču nakon pune 1721 godine.
Vrhunac večeri, međutim, pripao je filmu “Samo tvrdo” Dražena Puklaveca (mentor Igor Bezinović). Znate da nam na Dokumentarnom hiperbole nisu odveć mrzak pojam, ali u slučaju spomenutog filma, bez naročitog ustezanja, pod krivičnom odgovornošću tvrdimo da je Puklavec – inače novinar na Hrvatskom radiju i vlasnik najmoćnije brade u povijesti! – snimio jedan od najboljih dokumentaraca Škole dokumentarnog filma, barem otkako smo mi 2013. uskočili u taj groovy, groovy docu train.
“Samo tvrdo” započinje nagovještajem metafilma, nastavlja alejom deadpana, mockumentary skeča i komedije zabune, a završava neuspjelom poirotovskom istragom s koljena na koljeno, u kojoj se glavna misterij-okosnica dokumentarca – fizički sukob na nogometnom igralištu – sa svakim sljedećim sugovornikom reinkarnira u sve šašavije-bizarniju verziju samog događaja.
Tko je na kraju udario koga, i zbog kojih razloga – ne znamo sa stopostotnom sigurnošću. U kost, na nos ili po lopti, kako vam, zavisno o terminu, padne grah na teren. Ili šaka. Kako ih god, međutim, okrenuli, “Škola” je važan projekt za domaću dokumentaristiku. I da, “Samo tvrdo” pod hitno treba aterirati među zainteresiranu javnost. Debitant Puklavec je snimio amaterski (dokumentarni) film godine. Rukavica je bačena…
