PočetnaRecenzije19. Motovun Film Festival: "Gori more" - Rosijeva paralelna lampeduška stvarnost

19. Motovun Film Festival: “Gori more” – Rosijeva paralelna lampeduška stvarnost

|

Najveća ovogodišnja doku-ekskluziva 19. Motovun Film Festivala bez ikakve sumnje pripada filmu “Gori more” / “Fire at Sea”“Fuocoammare” (2016) Talijana Gianfranca Rosija, od kojeg smo već navikli na – ne uvijek i u svako doba dana i noći probavljivi – minimalistički slow paced opservatorij pristup svojim tematskim cjelinama.

Rosijev film o talijanskom otoku Lampedusa (sjetit ćete se i HRFF-ove “Lampeduse zimi” / “Lampedusa in Winter” Jakoba Brossmanna; 2015.), u Motovun stiže jašući na zlatnolavovskoj grivi 66. Berlinalea. Istini za volju, međutim, “More” prvenstveno treba promatrati iz rakursa pravog filma u pravo vrijeme i pokušaja ispiranja zakorenih mrlja Zapadnog grijeha, nego što se istinski radi o tektonskom djelu s moćima pomicanja svjetonazorskih, pa i strukovnih granica.

“Gori more” započinje prološkim telopom, zapravo servisno-informacijskim činjenicama bitnima za bolju kontekstualizaciju događaja i sudbina koji će se potom odmotati pred našim očima. Sedamdesetak kilometara od sjevernoafričke, odnosno 120 kilometara od one sicilijanske, smjestio se talijanski otočić Lampedusa. U proteklih dvadesetak godina lampeduškim kamenom prohodalo je oko 400 tisuća izbjegličkih duša, uglavnom iz ratom i neimaštinom poharanih afričkih država. Na tom nesigurnom i neizvjesnom vodenom putu, često i zauvijek jednosmjernom, život je, procjenjuje se, izgubilo petnaestak tisuća ljudi.

Rosi i u “Gori more” ne odustaje od svojih autorskih zaštitnih znakva poput pomno kalkuliranih ali nikad predugih statičnih kadrova, mañana tempa i odsustva involvirane emocije. Talijanovi kadrovi su kirurški čisti, gotovo dokufikcijski isplanirani, pa se kod gledatelja žednog direktne stvarnosti s kojom se može rukovati, može pojaviti opravdana doza nefiltrirane mrzovoljnosti.

“More” prati sličan, odsutno-činovnički uzorak rosijevske ambivalencije kojeg – bez obzira na bezličan pristup migrantskim sudbinama, neopravdano golijatovsku minutažu i poprilično style over substance samozadovoljstvo – ne smijemo lakonski otpisati kao u potpunosti razočaravajuće filmsko iskustvo.

Izbjegličku problematiku redatelj u prvoj trećini filma relativno periferno dotiče, izuzev potresnih radio-korespodencija između Obalne straže i izbjeglica na tonućim grobnicama koje lede krv u žilama. Rosiju je očigledno u početku bilo najvažnije apostrofirati gorući kontrast između domorodačkog života s očajnički ispruženim rukama prema uobičajenoj rutini (12-godišnji Samuel s praćkom i lijenim okom, lokalni DJ koji zaprima želje lokalnih staraca, troplan obiteljskog ručka i usputno čavrljanje…) i ljudi kojima se ta stvarnost sastoji od golog opstanka ispod zvijezda.

I Rosi to u svojoj očekivanoj rezerviranosti – radi maestralno, tjerajući nas, iako nikad daljinsko-upravljački izravno, da se suočimo s vlastitim razmaženim demonima kraljevski naslijeđenih beneficija; ostvarenima tek pukom geografskom srećom bolničkog osvanuća s ispravne strane Mediterana. Jesu li otočani već oguglali na konstantan priljev afričke mizerije, ili se Rosi, poante radi, svjesno i ciljano koncentrirao na paralelnu stvarnost izvan brodskih gabarita, nije posve jasno.

Bilo kako bilo, talijanski dokumentarist u svojim filmovima često preuzima ulogu Davida Attenborougha asfaltne stvarnosti, ne želeći narušavati fragilni ekosistem gostoljubivog domaćina. Rosi traži svoju verziju autentične svjesnosti pod miškom direktne, hladne laboratorijske opservacije; dokumentarne autopsije pače.

“More” prati sličan, odsutno-činovnički uzorak rosijevske ambivalencije kojeg – bez obzira na bezličan pristup migrantskim sudbinama, neopravdano golijatovsku minutažu i poprilično style over substance samozadovoljstvo – ne smijemo lakonski otpisati kao u potpunosti razočaravajuće filmsko iskustvo.

Dapače, Rosi u berlinskom trijumfu uz izvanrednu fotografiju gornjeg i donjeg lampeduškog krajolika, nudi i legitimno-neskriptirane bljeskove (iskusni doktor s knedlom u grlu opisuje iskustva s migrantima, migranti pjevaju o stravičnoj cijeni slobode…), koji zajednički, opet, prije svega stavljaju fokus na već isprofilirani filmski i umjetnički brend, daleko ispred aktivističko-senzibilizirajućeg poziva na djelovanje.

"Gori more" / "Fuocoammare"
Režija: Gianfranco Rosi
Godina proizvodnje: 2016.
Zemlje podrijetla: Italija / Francuska
Trajanje: 114 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.
Režija: Gianfranco Rosi<br> Godina proizvodnje: 2016.<br> Zemlje podrijetla: Italija / Francuska<br> Trajanje: 114 minuta19. Motovun Film Festival: "Gori more" - Rosijeva paralelna lampeduška stvarnost