U Splitu rođeni (1934.) Bogdan Žižić spada među najplodonosnije i najnagrađivanije domaće dokumentariste. Premda je u svojoj karijeri režirao desetak igranih filmova, Žižić je ipak najpoznatiji po svojem dokumentarističkom opusu u kojeg je utkao oko stotinu dokumentaraca dugog i kratkog metra najrazličitijih tematika.
Žižić je snimao diljem svijeta (Češka, Rusija, Italija, Francuska, Njemačka), kao što je diljem svijeta (Oberhausen, Krakow, Lille, Avelino, New York, Beograd, Barcelona…) bio i nagrađivan. U domaćim okvirima za svoj doprinos filmskoj umjetnosti i kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a dobitnik je i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, kao i ZagrebDoxovog Velikog pečata za izuzetan doprinos razvoju dokumentaristike.
Hrvatski je dokumentarist od sredine 1980-ih do početka 1990-ih proveo na čelu Zagreb filma, a možda je još zanimljivo spomenuti – zaboravit ćemo nešto sigurno jer sažeti nečije djelovanje, pogotovo ovakvog kalibra, spada u nemoguće zadatke – Žižićev ulazak u domaću filmsku povijest kao jedini osvajač dvaju Velikih Zlatnih Arena za svoja dva prva dugometražna filma (“Kuća”, 1975.; “Ne naginji se van”, 1977.). S hrvatskim redateljskim velikanom razgovarali smo u sklopu našeg projekta “Prozori” kojeg je obogatio dokumentarcem “Jedan život” iz 1984. godine.
Višnja Vukašinović: U svojoj ste filmskoj karijeri snimili velik broj kratkometražnih filmova. Možete li nam reći koji je tome bio glavni razlog?
“U vrijeme kad sam bio mlađi i radio filmove u Zagreb filmu, postojala je glasovita Zagrebačka škola crtanog filma. I dokumentaristi su radili vrlo dobre filmove, ali bili su u sjeni te škole, priznate i prepoznate u svijetu. Možda je neskromno reći, no u to vrijeme 1960-ih i 1970-ih najbolje dokumentarce snimali smo Krsto Papić, Zoran Tadić i moja malenkost.
“Bilo je i drugih, poput Nikole Babića, kasnije i nešto mlađeg Petra Krelje koji je također dobro radio. Snimali su se kratkometražni filmovi jer TV-sheme naprosto nisu postojale. Radilo se o filmovima različitog trajanja, od dvanaest, osamnaest ili 35 minuta – ovisno o tome koliko si i što imao za reći. Snimao sam tada dosta filmova bez riječi, kako dokumentarnih tako i igranih.”
Pronašli ste se u dokumentarnoj formi?
“Ja sam to, prije svega, vrlo rado radio. Ako nešto želite reći, morati biti jasni – bez brbljanja. Recimo, već godinama radim za televiziju koja je brbljav medij. Napravio sam tamo više od dvadeset kratkometražnih filmova. To su, međutim, brbljavi filmovi koje ne volim. Ušli smo u doba brbljavosti u kojem ljudi hodaju po ulicama i razgovaraju na mobitel, umjesto da uživaju u prirodi i lijepim djevojkama.
“Ljudi – brbljaju, a takva je postala i televizija. Još potkraj 1950-ih, pa onda i kroz šezdesete i sedamdesete, radio sam filmove bez riječi, u čemu me podržavao danas pokojni umjetnički direktor Marijan Matković. U čemu je bila razlika? U tome da svoju temu izražavate isključivo slikom, eventualno glazbom i šumom. Primjer je, recimo, moj film ‘Putovanje’. Spiker ne postoji, kao ni izgovorena riječ…”
Kažite nam par riječi o “Jednom životu”, dokumentarcu kojeg smo analizirali u našim “Prozorima”.
“‘Jedan život’ je također film bez riječi kojeg sam zajedno sa direktorom fotografije Goranom Trbuljakom snimio u Istri, u Sv. Petru u Šumi. Usput, veliki sam poznavatelj Istre čiji kontinentalni dio više volim od onog morskog, turističkog. U Svetom Petru se nalazi stari pavlinski samostan – danas restauriran – uz koju se smjestila pavlinska crkva. Radi se o prekrasnom ambijentu s ladonjama.
“Vidjevši tu ljepotu, doznao sam o postojanju klaonice poduzeća Puris, tek kilometar dalje. Možda je ružno za reći, ali oni su godišnje proizvodili ogromnu količinu purana. Postrojenje smo snimili bez riječi i spontano. Tamošnji prizori toliko su me užasnuli da od tog dana više nikad nisam jeo perad. U meni se jednostavno nešto prelomilo. Film prikazuje postupak uzgajanja i klanja istarskih purana koji su zbog svojeg kvalitetnog mesa bili na cijeni. ‘Jedan život’ je istovremeno i dokumentarni film i metafora s kojim sam, prvenstveno kroz montažu, nastojao ispričati tijek stvari u postrojenju.”
Koja bi bila glavna poruka ili poanta “Jednog života”?
“Poruka je da su ljudi neizmjerno okrutni prema životinjama. Naravno, postoje kontraargumenti o ljudima koji moraju jesti kako bi preživjeli. Međutim, istodobno se tu radi o trgovini, profitu…
“Ispričat ću vam jednu stvar koje nema u filmu. Jedanput tjedno svi neiskorišteni dijelovi purana – glave, noge itd., što se naziva kafilerija – melju se kao sekundarna sirovina. Tada s tekuće vrpce to odlazi van, u neke bazene, kako se ne bi usmrdilo. Klaonica u to vrijeme ne radi. Otprilike s područja Poreča tada kreću ogromna jata galebova koji se goste tim ostacima. Oni točno znaju vrijeme kada trebaju doletjeti. Nama oni možda djeluju romantično, ali galebovi su nezasitne životinje.”
V.V.: U filmu Vi ne napuštate interijer, u kojem sve vrvi detaljima…
“Točno, osim što na kraju odlazim na mjesto gdje sva ta krv izlazi itd. ‘Jedan život’ je bio vrlo dobro primljen, baš iz razloga buđenja ekološke svijesti u tom razdoblju. Film također u nekom širem smislu spada pod ekološki podžanr, pokrivajući pitanje budućeg okoliša u kojem ćemo živjeti.
“Čitao sam nedavno o dvjema Švicarkama koje su izrazile čuđenje zašto u Hrvatskoj nema krava na pašnjacima. I to je istina, kod nas su krave zatvorene i jedu što jedu. To je strahota! Bez obzira na njihovu kasniju sudbinu, naše krave nemaju nikakav život – vezane su, jedu kroz otvor predviđen za sijeno…”
V.V.: Kao da se radi o prljavom rublju civilizacije, na način kako tretiramo životinje.
“Tako je. Osjetio sam pobunu prema toj činjenici, a istodobno kilometar dalje imamo raj na zemlji.”
Radili ste i stvarali u bivšoj Jugoslaviji, ali tadašnja vrhuška nije na određene Vaše filmove reagirala s pretjeranim entuzijazmom. Bilo je problema, pritisaka…
“1991. godine u Hrvatskoj se pojavljuju brojni autori koji govore o svojim zabranjivanim filmovima i djelovanju u doba Jugoslavije. Naravno, neki i jesu bili zabranjivani, ali početkom devedesetih takva retorika poprimila je epidemijske razmjere. Kad sam to čuo, nisam htio pričati o svojim tadašnjim problemima. Imao sam ih i kao producent, producirajući primjerice ‘Sokol ga nije volio’ Branka Schmidta. U to vrijeme bio sam direktor Zagreb filma. Imali smo strašne bitke da film u kojem se prikazuje Drugi svjetski rat izađe u javnost. Tražili su od nas izbacivanje scene Križnog puta itd.”
Na koji su se način manifestirali ti pritisci? Je li bilo riječ o siledžijskim metodama ili su šarafi stezani suptilnije?
“U Rusiji su snimali filmove i stavljali ih u bunker. Čekali su da dođe Gorbačov pa da ta ostvarenja izađu iz mraka i budu gledana u cijeloj Europi. Rusi su imali veliku tradiciju i talent za film. Kod nas su filmovi, međutim, bili zabranjivani već kao teme ili scenarij. Neki su, doduše, bili snimljeni, pa je onda došla zabrana prikazivanja.
“Tada je postojala, ne znam kako bih je nazvao, cenzorska komisija koja je dodjeljivala predikate. Kad su filmovi bili dovršeni, onda su dobivali A, B, C, D i E predikate koji su nosili određenu količinu novaca. Predikat A dobivao je najviše, B nešto manje itd. Komisija se sastojala uglavnom od filmskih ljudi, premda je u njoj ponekad bilo i političkih komesara koji su se bunili protiv antisocijalističkih tema. To je bilo takvo vrijemo. Svi smo imali problema s određenim temama i filmovima za koje nismo mogli dobiti sredstva.”
Život u mračnom komunističkom vremenu i povijesni revizionizam… Čega se Vi najviše sjećate iz tog doba? Pitam jer nas ovih dana opet s naslovnica siluju ustašo-partizancijom, plašeći svekoliko pučanstvo nepostojećim utvarama iz prošlosti. Zar je život u ondašnjoj Jugoslaviji bio toliko gorak, omeđen nedemokratičnom željeznom zavjesom?
“Riječ mračna predstavlja metaforu jer je i onda izlazilo sunce kao i danas. Sigurno je da se radilo o vremenu diktature jednopartijskog sistema koji je onemogućavao različitosti mišljenja i pristupa. U to nema nikakve sumnje. Isto tako treba reći da je stvar omekšala nakon razlaza SFRJ-a i SSSR-a, a zatim je bilo sve mekše do početka devedesetih. Kad je riječ o kulturi, stvari su tada bile kontrolirane, ali ljudi su se ipak uspijevali provlačiti, s više ili manje uspjeha.”
Kako ste uspijevali balansirati umjetnički integritet s ipak uvjetovanom zadanošću?
“Film je u ono doba bio izuzetno važan. Drug Lenjin jednom je izjavio da se radi o najvažnijoj umjetnosti. Naravno da su prema filmu bili upereni svi reflektori, pa i oni politički. Svaki čovjek o sebi može reći što god hoće, ali pravi autor pokušava se oduprijeti cenzuri. Istodobno tu postoji i nešto što nazivamo autocenzurom. Situacija je to u kojoj već unaprijed znaš da neke stvari neće proći. Takva vremena rađaju hrabrije i po prirodi drugačije ljude koji se ne libe hvatanja sa sistemom. Naravno, ima i onih drugih koji to ne žele.”
S odmakom od pola stoljeća, tko su bili ti najhrabriji pojedinci?
“Beogradski autori, posebno Žika Pavlović s filmovima ‘Kad budem mrtav i beo’ i ‘Zasjeda’ s Ivicom Vidovićem itd. Pavlović nije bio jedini; imali ste Aleksandra Sašu Petrovića koji mu karakterno nije bio sličan, ali koji je radio vrlo dobre filmove.”
V.V.: Cijeli život snimate filmove o umjetnosti i umjetnicima. Odakle taj impuls?
“Veliki sam ljubitelj likovne umjetnosti. U stanu posjedujem slikarska djela različitih domaćih likovnih umjetnika. Likovna umjetnost me posebno zanima, ali istodobno volim raditi filmove o slikarima. Ona me uzbuđuje, iako je to preopširna tema za ovaj razgovor. Neki od tih ljudi bili su mi prijatelji. Snimio sam film o Šimetu Vulasu, odlazio u Francusku zbog dokumentarca o Leu Juneku…”
Vratimo se na Vaš film “Jasenovac”. Jedan ste završili sredinom 1960-ih, a drugi, istog naziva, javnosti bi trebali prikazati do kraja ove godine. Po čemu se razlikuju ta dva ostvarenja?
“U godini snimanja ‘Jasenovca’, 1966., Bogdan Bogdanović je uredio kompleks i dovršio spomenik. Bio je genijalan arhitekt i drag čovjek s kojim sam dobro surađivao. Tada sam mu predložio da napravimo film o Jasenovcu, ali također bez riječi. Prošlo je pedeset godina od premijere tog filma. Kada sam nedavno otišao na godišnju komemoraciju, uočio sam početak političkih igara oko već dobro znanih tragičnih događaja. Novi film zamislio sam čisto dokumentaristički – želim izreći istinu jer o toj temi strahovito mnogo znam. Neću govoriti o svojoj obitelji, pošto sam Hrvat a ne Srbin, premda je u Jasenovcu nastradalo i mojih rođaka.”
Postoji li onda uopće apsolutna istina oko samih događaja u Jasenovcu?
“Taj izraz ne volim. Svaka istina je relativna i pojedinačna. Međutim, postoje određene činjenice i popisi mrtvih, na zidovima i visećim staklima. Radi se o 83 tisuće ljudi. Dva demografa, srpski Bogoljub Kočović i hrvatski Vladimir Žerjavić, došli su do istih procjena o broju ubijenih. Kažem procjena jer, kao što je rekao povjesničar Ljubo Boban, nikad nećemo saznati njihov točan broj.
“Ubijeno je tisuće ljudi i u to nema nikakve sumnje. Današnje umanjivanje zločina od strane određenih ljudi zalazi u sferu povijesnog revizionizma, filofašizma i ustašluka. U svojem novom filmu ne govorim o brojkama.
“Novi ‘Jasenovac’ je evokativan, bez intervjua i s naracijom po mojem vlastitom tekstu. U filmu nema ničega što se na tom mjestu nije dogodilo…”
Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).