U Regionalnoj konkurenciji 22. ZagrebDoxa prikazan je i najnoviji film redateljica Tanje Brzaković i Jelene Bosanac, “Sjeti se moje pjesme” (Restart / Talas Film; 2026.), suzdržan i emotivno nijansiran dokumentarac koji kroz arhivske snimke, fotografije i svjedočanstva bivših zaposlenika i gostiju gostionice “Jablan” rekonstruira ne samo jedno nekadašnje mjesto okupljanja u slavonskom selu Jugovo Polje, nego i atmosferu zajedništva koja je taj prostor oblikovala. Umjesto da prošlosti pristupi kroz izravno politički okvir, film se oslanja na intimne fragmente sjećanja, glazbu, druženja i svakodnevne rituale, evocirajući društveni život prostora koji je desetljećima predstavljao važno središte lokalne zajednice.
Gostionica “Jablan” u filmu postaje mnogo više od fizičkog prostora – ona prerasta u simbol jednog društvenog imaginarija obilježenog zajedništvom, bliskošću i svakodnevnim suživotom. Kroz sjećanja bivših zaposlenika i gostiju, “Sjeti se moje pjesme” priziva vrijeme u kojem je “Jablan” bio mjesto susreta ljudi različitih identiteta, životnih priča i iskustava, prostor u kojem su se svakodnevno stvarale bliske emocionalne poveznice između pripadnika lokalne zajednice. Zbog navedenog, njezin nestanak ostavlja snažan emocionalni odjek – kroz osjećaj gubitka svakodnevne bliskosti, prijateljstava i zajedničkog osjećaja pripadanja, umjesto izravnih prikaza velikih političkih prekretnica. Posebna snaga filma proizlazi iz njegove sposobnosti da kolektivnu povijest prenese kroz osobne priče. Sugovornici ne nastupaju kao klasični svjedoci jednog vremena, već kao ljudi koji se prisjećaju vlastite mladosti, prvih ljubavi, obiteljskih okupljanja i trenutaka provedenih u prostoru koji je za mnoge predstavljao drugi dom. “Jablan” se u njihovim sjećanjima pojavljuje kao mjesto susreta i zajednice, prostor u kojem su se oblikovali odnosi i životne priče. Upravo zbog toga film djeluje poput svojevrsnog arhiva emocija, fragilnog pokušaja očuvanja iskustava koja su povijesne i društvene promjene gotovo izbrisale.
Proces nastanka filma dodatno naglašava njegovu važnost i ulogu u lokalnom životu. Interes redateljica za “Jablan” razvijao se godinama, a ozbiljniji rad na projektu započeo je nakon susreta s vlasnicom gostionice Milenom, koja je postala ključna poveznica prema ljudima čija su sjećanja oblikovala emocionalnu strukturu filma. Razgovori sa sudionicima odvijali su se bez kamere, samo uz audiozapis, što je pridonijelo spontanosti i osjećaju povjerenja. Ta neposrednost prenosi se i na sam film: glasovi sudionika djeluju poput spontanih i intimnih prisjećanja, prožetih nostalgijom, suptilnim humorom i melankolijom za izgubljenim vremenom i prostorom, a ne kao pažljivo strukturirani intervjui.
Jedan od najvažnijih elemenata filma svakako je korištenje arhivske građe čija je polazišna točka bila oštećena videokazeta sa snimkom glazbenog nastupa u gostionici, pronađena godinama nakon rata među ruševinama. Taj slučajni pronalazak otvorio je prostor daljnjem istraživanju, nakon čega su redateljice otkrile bogatu arhivu lokalnog videografa koji je godinama bilježio događanja u gostionici i okolici.
“Sjeti se moje pjesme” nadilazi okvir dokumentarca o jednom prostoru i postaje suptilna refleksija o kolektivnom pamćenju, gubitku i krhkosti zajedničkog života.
Umjesto linearnog pripovijedanja, “Sjeti se moje pjesme” neprestano se vraća istim pogledima, gestama i fragmentima prošlosti. Kroz odnos između oštećenih VHS snimki i razrušenog “Jablana”, uspostavlja se paralela između medijskih i fizičkih ruina – tragova nečega što je nestalo, ali još uvijek opstaje u fragmentima. Arhiva pritom nije prikazana kao neutralan zapis prošlosti, nego kao prostor njezine reinterpretacije i transformacije. Posebno se ističe prikaz multikulturalnosti, koja se ne tematizira kroz sukob, već kao prirodan dio svakodnevice danas teško zamislivog zajedničkog života.
Iako se rat devedesetih nikada ne tematizira izravno, njegova prisutnost je kontekstualno prisutna. Političke i društvene promjene u Jugoslaviji koje su dovele do raspada zajednice, prisutne su upravo kroz odsutnost – kroz ono što je nestalo, prekinuto ili ostalo nedorečeno. Redateljice pritom izbjegavaju jednoznačne ideološke pozicije i gledatelju ostavljaju prostor za vlastitu interpretaciju. Jedna od ključnih kvaliteta filma proizlazi iz njegove odbijenice da prošlost reducira na jednostavne političke ili emocionalne obrasce. “Sjeti se moje pjesme” ne nudi konačne interpretacije niti pokušava rekonstruirati izgubljeni svijet kroz idealiziranu nostalgiju; umjesto toga, film ostaje u prostoru ambivalentnosti, fragmenta i nedorečenosti. Brzaković i Bosanac prošlosti pristupaju kao složenom iskustvu koje se ne može i ne smije svesti na jednodimenzionalne povijesne zaključke, umjesto toga očitujući se kroz geste, prekinuta sjećanja i emocionalne tragove koji opstaju dugo nakon nestanka fizičkog prostora i zajednica koje su ih oblikovale.
U tom kontekstu kafana “Jablan” prerasta okvire same lokacije i postaje simbol jednog društvenog modela čiji je temelj bio svakodnevni suživot različitih identiteta i iskustava. Film posebno naglašava da je zajedništvo živjelo kroz konkretnu praksu dijeljenja prostora, rada, glazbe i svakodnevnih društvenih rituala, a ne kao apstraktna politička ideja. Nestankom “Jablana” ne označava samo nestanak jednog objekta ili lokalne zajednice, nego kao postupno iščezavanje društvene imaginacije u kojoj je zajednički život bio moguć i podrazumijevan.
“Sjeti se moje pjesme” nadilazi okvir dokumentarca o jednom prostoru i postaje suptilna refleksija o kolektivnom pamćenju, gubitku i krhkosti zajedničkog života. U tom kontekstu film uspješno izbjegava površnu romantizaciju izgubljenog prostora i idealizaciju prošlosti, usmjeravajući fokus na pitanje što njezin nestanak otkriva o društvenoj i emocionalnoj stvarnosti sadašnjeg trenutka. Melankolični ton filma ne proizlazi iz jednostavne nostalgije za minulim vremenom, nego iz svijesti da su nestankom takvih prostora istodobno iščezli i određeni oblici međuljudske bliskosti, solidarnosti i zajedničkog života.