“Žene na pranju” – početna verzija ZagrebDoxovog hrvatskog naziva – je film iznimno doslovnog naslovnog značenja. Doduše, onaj engleski, “Women in Sink”, još je luđi, jer podrazumijeva žene koje čuče u lavabou, no prijevod je nekako doslovniji, točniji, jer ovo uistinu jest film o ženama na pranju.
U međuvremenu su odgovorni ljudi sa Doxa film prekrstili u “Kod frizera” (2015), ali pranje kao takvo ne odnosi se samo na ono doslovno, već prije svega verbalno i simboličko, baš kao što ovo nije film samo o ženama, nego i polusatni dokumentarni film o društvu u kojem te žene obitavaju; društvu oslikanom upravo kroz njihova iskustva i razmišljanja.
Redateljica Iris Zaki, koja se nakon rada u izraelskoj glazbenoj industriji preselila u London i tamo snimila svoj prvi nagrađivani doku-kratkometražac “My Kosher Shifts” (2010), za potrebe novog uratka postavila je jednu kameru na strop frizerskog salona u Haifi, kršćansko-arapskoj zajednici na Bliskom istoku, pa perući kosu i masirajući tjeme lokalnim ženama svih religija, boja i godišta pretresla cjelokupnu duhovno-političku situaciju, etničke sukobe i položaje žena, kao i pojedinih religija u Izraelu.
Kroz razgovor redateljice/frizerke i vlasnica našamponiranih dlaka, otkrivamo dimenzije ljudskih odnosa na terenu; seciraju se ljubav i mržnja, a pretresa sve – od holokausta i 1948. do libanonskog rata i prezenta, s lakoćom se šaltajući s lica na lice, s priče na priču.
Uz politiku i društvene tegobe, tu su i poput konfeta prosute sitne životne pričice, probrane taman toliko da budu zanimljive, baš kao što su i sugovornice birane kako bi se uklopile u opću viziju projekta.
Vizualno beskrajno šarmantan, film fokusiran na lica sugovornica dobiva veliku funkcionalnost, predstavljajući nam ekspresije koje povećavaju težinu izrečenog; rezultat je krajnje jednostavan, ali efektan i brbljaviji od prosječnog Tarantinovog filma.
