Kad je mlada splitska filmašica Bruna Bajić prije godinu dana pokrenula crowdfunding kampanju za dovršetak svojeg premijernog dugometražnog dokumentarca “Modri kavez” (2015), mnogima je takav koncept prikupljanja sredstava predstavljao nemalu nepoznanicu.
Portal Dokumentarni.net u tom je trenutku napravio najmanje što je mogao i objavio vijest o početku Brunine Indiegogo kampanje. Klikni objavi i nadaj se najboljem. Jer, otegotni valovi (see what we did there?) prijetili su zatvaranjem butige i prije početka radnog vremena: nezavisni projekt, relativno nepoznata autorica s filmom “Hrvatska rapsodija – Maksim Mrvica” (2012) kao vrhuncem dosadašnje karijere i platforma koju niti jedan hrvatski filmski projekt nikada nije uspio osvojiti.
Aspirin za ublažavanje nuspojava neželjenog plesa s hipotekom onih drugih, brojnijih i neuspješnijih, Splićanki srećom nije bio potreban. “Modri kavez” uspješno je dofinanciran zahvaljujući brojnim donacijama poznatih i nepoznatih, a nakon svjetske splitske premijere 26. listopada, dokumentarni film o pomorcima i njihovim obiteljima od danas (Cineplexx Centar Kaptol, 19.30 sati) će po prvi puta moći upiti i zagrebačka publika.
“Modri kavez”, da budemo odmah jasni, ne korača naročito nepoznatim koncepcijsko-avangardnim teritorijima. Ovdje se radi o klasičnom televizijskom dokumentarcu s prepoznatljivom statičnom pozornicom talking headsa i sveprisutne arhive. Ljubitelji Jamesa Benninga, Stephanie Spray i Pacha Veleza, dakle, ostat će popišani u snijegu.
A opet, “Modri kavez” jest punokrvna posveta svim pojedincima koji su odlazili u nepoznato, ostavljajući domaće okruženje u potrazi za boljim životom. Teško je ostaviti ženu i nerođeno dijete. Teško je kao 18-godišnji klinac na brodu boraviti punih petnaest mjeseci. Teško je upoznati srodnu dušu kad godišnje na kopnu provedeš šezdesetak dana.
Svi ostali koji smognu snage nadići inicijalni ajme-brate-još-jedan-film-di-samo-nešto-pričaju impuls mogli bi od preostalog bijelog materijala izraditi nogometnu reprezentaciju snjegovića. Pitate se zašto? Zato jer je Bruna Bajić snimila vjerojatno najkompletniju filmsku posvetu hrvatskim pomorcima u domaćoj doku-povijesti.
U nekim drugim okolnostima, dvoznamenkasto inflatirani broj sugovornika većini bi autora predstavljao popriličan uteg u misiji zadržavanja narativne bistroće i gledateljeve pozornosti. Bajić tim rukavcima uglavnom uspješno manevrira (dekanica Pomorskog fakulteta Rosanda Mulić rastvara psihološku pozadinu samog poziva; pisac i pomorac Nikica Mrđen svojim sjećanjima daje poetski pečat; kapetan Alfonso Bezmalinović iznosi no BS realitete brodskog života itd.), iako bi za “Kavez” bila sretnija nešto reduciranija verzija od šezdesetak minuta.
Jer, čak i tako besprijekorno rezan materijal – “Brod je tamnica”; “Na brodu nema oprosta”; “Žena [od pomorca] nosi četiri kantuna kuće”; “More mi je sve dalo” – bez praznog hoda i suvišnih informacija, može funkcionirati tek određen dio vremena dok ne dođe do overloada uzrokovanog rafalnim sugovorničkim ritmom i studijskim settingom.
Iz tog razloga “Modri kavez” možemo promatrati iz rakursa kirurški precizne pomorske enciklopedije, umjesto autoričinog intimnog ogoljavanja kroz kontekst pomorskog poziva. Poziva koji joj je prisvojio oca, baš kao i tisućama klinaca kojima koncept kruha sa sedam kora nije ostavljao naročito ugodan okus u ustima.
A opet, “Modri kavez” jest punokrvna posveta svim pojedincima koji su odlazili u nepoznato, ostavljajući domaće okruženje u potrazi za boljim životom. Teško je ostaviti ženu i nerođeno dijete. Teško je kao 18-godišnji klinac na brodu boraviti punih petnaest mjeseci. Teško je upoznati srodnu dušu kad godišnje na kopnu provedeš šezdesetak dana.
“More je opasno. Na brodu možeš izgubiti život u sekundi”, objašnjava jedan autoričin sugovornik. “Danas se sve pretvorilo u kapitalizam. Nema više opuštenosti kao ranije, postali smo samo brojevi”, kaže drugi. “Ponekad mi nedostaje život na brodu”, pred kraj filma ističe gospođa u zlatnim godinama koja je s mužem dijelila pomorsku karijeru iz prvih rovova.
I da… More je opasno. More nije za svakoga. Pomorski život nije za svakoga. Ali nisu ni ovi ljudi. Lijepi, pametni, zajebani. Ljudi s karakterom. Ljudi s ponosom. Poput projekta iz ljubavi koji ih je sve okupio na jednom mjestu…
