Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Vođe”

Otkucao je polako posljednji sat desetog izdanja Festivala dokumentarnog filma – DOKUarta koji se od 4. do 10. listopada tradicionalno održavao u Bjelovaru. O nagrađenim ostvarenjima nešto kasnije, nakon programskog recapa prohujalih nam petka i subote.

“Ljudi na točkovima” (1963., program Hrvatski klasik) Rudolfa Sremeca otvorili su DOKUartov četvrtak u 20 sati, a potom je Kulturni i multimedijski centar Bjelovar obasjala filmska svjetlost nizozemskog kratkiša “Pljesak jednom rukom” / “One Hand Clapping” (2014) neocijenjeno Petera Delpeuta.

Nizozemski kraljevski orkestar ponovno je u prvom planu nakon “Oko svijeta u 50 koncerata”, no umjesto samih glazbenika, Delpeut i montažer Menno Otten glavne uloge povjeriše dirigentima pet različitih koncerata, zumirano-omeđenih svojim found footage frameovima.

Svi su oni vojnički sinkronizirani simbiotičkom montažno-autorskom bravuroznošću, pa dobijamo dojam kako se zapravo radi o jednom koncertu, na trenutke zaboravljajući da je koreografija valovitih pokreta rukom isključivo produkt posprodukcijskih moždanih vijuga. Nesumnjivo praznik za oči i uši (glazba nizozemskog kompozitora Harryja de Wita), ali na razini YouTube filmića kojeg šerate s rodbinom iz Njemačke.

Na drugoj strani spektra, “Vođe” / “Leaders” / “Przywódcy” (2013)  Pawela Ferdeka mnogo su ozbiljniji film, politički triler čak, kako si s razlogom tepa poljski filmaš.

Ovih dana, nažalost, put mirovine kreće legendarni Đelo Hadžiselimović. A da nije popularnog Đele i HRT-a, vjerojatno nikad ne bismo prismrdili povlačenju paralela s izvrsnim “Please Vote for Me” (2007) Kineza Weijun Chena, također dokumentarcem o predsjedničkim izborima u osnovnoj školi.

“Vođe” nam predočavaju kakve bi metode koristili Karamarko i Milanović u borbi za osnovnoškolske političke fotelje. Vjerojatno bi radi skupljanja simpatija biračima udijelili pokoji bombon, čokoladu ili značajan treptaj oka. Ili ne daj Bože, poput nekih kandidata – obećavali nemoguće (dovođenje nogometaša Roberta Lewandowskog u školu).

Sve u konačnici dolazi na naplatu, a sumnjivi programi prolaze kroz sito i rešeto javne rasprave. Pa ti objasni zajapurenoj dječici kako ćeš uopće doći do mobitela Bayernove zvijezde.

Ovisno o socio-ekonomskom statusu amaterskih političara, tako se uvelike razlikuju i metode za osvajanje predsjedničkog žezla ili barem ulaska u školsko vijeće. Neki će kandidati tako u svoju kampanju upregnuti cijelu obitelj, dok će drugi, svjesni vlastite nepopularnosti, izborima pristupiti nonšalantnije.

U konačnici ne i bez suza, jer tko voli gubiti? A kad jednom prođete ispod štoka u kojem vrijede odrasla sve je na prodaju pravila, povratka više nema…

Kako olako dopuštamo toj nevinosti da curi nam kroz izborane prste. Utopismo ih već s jedanaest; možda je utopija i da je uopće možemo na trenutak zamrznuti… Svejedno, ako nas itko sluša, “Vođe” instalirati u obaveznu filmsku lektiru završnih osnovnoškolskih razreda. Ferdekov film traje točno jedan školski sat. Make it so!

Posljednji dan natjecateljskog programa bio je rezerviran za “Lijepo mi je s tobom, znaš” (2014) Eve Kraljević. Sudeći po konačnim ocjenama, film o redateljičinom odnosu sa sestrom oboljelom od Downovog sindroma očito je oduševio bjelovarsku publiku. Nas nije, ali nećemo se ponavljati.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here