Naslovna fotografija: Kadar iz dokumentarnog filma “Mars izbliza”
Jubilarni, deseti DOKUart nastavlja punoparskim ritom. Još u utorak, nešto nakon filmskog točno u podne (12:30), započeo je masterclass nizozemske redateljice Heddy Honigmann (“Oko svijeta u 50 koncerata”, 2014.). Zanimljivom predavanju na temu analize početaka filmova i zašto je prvih deset minuta toliko bitno u svakom filmskom ostvarenju, prisustvovali su i učenici Gimnazije Bjelovar.
Utorak je glede glavnog programa bio nešto manje prometan dan, pa su Bjelovarčani i njihovi gosti svjedočili tek jednom ali vrijednom dokumentarnom djelu – “Djeci tranzicije” (2014) Matije Vukšića koji je svojom nazočnošću uveličao bjelovarsku projekciju.
Srijeda je također donijela izuzetan muving u košnici 10. DOKUarta. Uz standardne projekcije u DOKUbusu za najmlađe te DOKUradionicu za učenike osnovnih škola pod ravnanjem Damira Čučića i Borisa Poljaka, predavanje (“Film i ja – ja kao subjekt filma”) o vlastitom redateljskom iskustvu održala je u Narodnoj knjižnici Petar Preradović i Tiha K. Gudac, autorica višestruko nagrađenog dokumentarca “Goli” (2014).
I tako, malo po malo dođosmo do sinoćnjih projekcija filmova – njih dva, da budemo konkretniji – svakog na svoj način udaljenog od jezgre klasičnog doku-narativnog obrasca.
Za nijansu slabiji rođaci prošlogodišnjih “Hitnih poziva” / “Hätäkutsu” / “Emergency Calls” (2013) Hannesa Vartiainena i Pekke Veikkolainena, njemački “Mars izbliza” / “Mars Closer” (2015., Annelie Boros i Vera Maria Brückner) ★★★ i 1/2 upoznao nas je s Pauom Leemingom i Paulsom Irbinsom, kandidatima za jednosmjerno putovanje četveročlane posade na Mars 2024. godine.
“Mars” također koristi rušenje četvrtog zida i direktno obraćanje gledatelju; u “Pozivima” je, doduše, ta redateljska tehnika korištena pasivnije, kao hladni borgovski (ujedno i atraktivniji!) posrednik između snimljenog materijala poziva hitnoj službi i same publike.
“Mars izbliza” obavijen je maglicom neizvjesnosti, nesigurnosti, koračanja SF puteljcima u koje ljudska noga nikad nije zagazila. Leeming i Irbins u kontemplativnoj fikcijskoj prolepsi uz bladerunnerovski zadah opisuju iskustvo puta na Mars kao nešto gotovo, finalno; iskustvo koje se već dogodilo i o kojem iz prve ruke mogu prepričati – filmskoj ekipi svojeg filma.
No, kondukter će kartu za Mars otkucati isključivo u jednom smjeru. Svjesni su toga i naši junaci, pa strah od imaginarne crvene prašine zamjenjuje onaj realniji i proživljeniji – o internaliziranju spoznaje o napuštanju najdražih, bez mogućnosti popravnog ispita…
Mađarski “Hukkle” (2002) neocijenjeno redatelja Györgyja Pálfija, snimatelja Gergelyja Pohárnoka i montažera Gábora Marinkása, teško možemo svrstati u opipljivu ladicu dokumentarnog filmskog roda, eventualno u hibridnu kategoriju filmova koji doku-formu kopiraju, ali opet s izuzetno malo autentničnih nefikcijskih dionica.
Starac štuca. Krupni plan starca koji štuca. Starac sjeda na klupicu ispred svoje kućice. Iz sela dopiru još nedešifrirani zvukovi. Priroda i životinje se bude, a s njom i naznake misterije koja uključuje ubojstvo. Tko je ubio osobu na dnu jezera?
Da, “Hukkle” traži besprijekorno redovničko strpljenje i koncentraciju, žrtvu koju mnogi, pa i višepotpisani autor, u konkretnom slučaju jednostavno nisu spremni podnijeti.
Krije li se iza Pálfijevih idiosinktratskih kadrova mađarskog seoskog habitata, refleksija koja nam je uspjela proturiti loptu kroz noge, u konačnici je manje važno. Naše iskustvo “Hukklea” je intezivno, ali treba li i napominjati – ne nužno i jedino ispravno.