Foto: Marko Kekić
Foto: Marko Kekić

Razgovarala: Ines Jokoš

Nagrađivani filmski redatelj i donedavni umjetnički savjetnik za dokumentarni film u Hrvatskom audiovizualnom centru, Tomislav Mršić, uz pomoć svojih stručnih suradnika, snimatelja Alana Stankovića i montažera Hrvoja Mršića, vodi radionicu dokumentarnog filma na 17. Školi medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”, koja se održava od 18. do 28. kolovoza u Trakošćanu.

Polaznici imaju prilike u malim grupama učiti teoriju i praksu od filmskih profesionalaca u intenzivnom desetodnevnom obrazovnom programu, a rezultat dokumentarne radionice su filmske vježbe koje će biti objavljene i na DVD-u te će služiti budućim polaznicima u njihovom radu.

Za početak, kako je biti mentorom u Školi medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”?

“Već drugu godinu za redom držim radionicu dokumentarnog filma na Školi medijske kulture ‘Dr. Ante Peterlić’ i uistinu mi je ovo gušt raditi, prvenstveno zato što kroz radionice i ja učim od svojih polaznika. Učitelji u osnovnim i srednjim školama koji pohađaju radionicu mogu svoje znanje prenijeti dalje na djecu koja će u budućnosti možda postati autori, baviti se filmom u bilo kojem obliku i formi, i to me veseli.”

Kakav pristup imate u radu s polaznicima?

“Pristupam svakom polazniku kao da će u budućnosti biti moji budući kolega i smatram da čovjek nikad ne treba imati strah od konkurencije. Zapravo im pokušavam prenijeti sve što znam i ne razumijem mentore koji zadržavaju znanje za sebe jer smatram da je najveći kompliment i poanta prenošenja znanja ako učenik uspije prestići učitelja.”

Koja je glavna tema ovogodišnje radionice?

“Pokušavam neke stvari koje ja doživljavam ključnim za autora dokumentarnog filma postaviti kao zadatak, a ove je godine tema odgovornost redatelja prvenstveno prema ljudima o kojima radi film jer oni daju svoj život u ruke redatelja.

“Pokušavam polaznicima pokazati koje su mogućnosti manipulacije i zloupotrebe pristupa prema ljudima, odnosno protagonistima i tu pod zloupotrebom smatram, kako uljepšavanje situacije i ljudi, tako i namjerno poružnjivanje. Mislim da je pitanje etike bitno u dokumentarnom filmu i to ćemo kroz snimanja na ovoj radionici pokazati na živom materijalu. Od potpuno istog materijala možemo napraviti i oblikovati deset različitih filmova.”

Kada imate materijal od kojeg možete napraviti različite priče, čime se vodite?

“Ja prije svega volim ljude o kojima radim dokumentarce pa čak i ako su problematični. Ne mislim da je sve crno – bijelo. U negativnim likovima pokušavam pronaći barem nešto pozitivno i obrnuto, a mislim da je najbitnije poštovati i voljeti ljude koje snimate, to je moj pristup.”

“Ako se želiš baviti istinom, nemoj se baviti filmom” – koliko je ta sintagma točna?

“Pitanje etike i morala je, prema meni, ovdje osnovno jer je istina nekad diskutabilni pojam. Istina je puno teže dohvatljiva, a etika je puno konkretnija. Bitno je da ti znaš da nisi namjerno zloupotrijebio svoju moć sa snimljenim materijalom. Iako je dokumentarni film zapravo najbliži istini, nisam siguran da je sama istina. Kroz vježbu na radionici ćemo se dotaknuti upravo tih pojmova.”

Spomenuli ste da Vi sve svoje protagoniste volite. Koliko je bitno za autora imati taj afirmativni stav?

“Volite svoje protagoniste samim time jer vas oni na neki način zainteresiraju, odnosno volite temu koju istražujete i zanimaju vas konkretni ljudi o kojima radite film. Svoje protagoniste poštujem jer oni meni zapravo daju kruh, svojom temom i povjerenjem da ja snimim njihov život. Povjerenje je najbitnije i nikad mi nije palo na pamet to povjerenje zloupotrijebiti.”

Koliko je bitna dobra priprema u dokumentarnom filmu i što kad ne ide sve prema planu?

“Priprema je zapravo trening i smatram da je bitna jer time osoba dobiva na samopouzdanju, na samom snimanju opuštenije reagira, a samim time i bolje reagira nego kad je u grču. Često se puta stvari usred snimanja potpuno promijene i u tim trenutcima treba improvizirati, ali i ta improvizacija opet mora imati temelje od kojih ne odstupaš, poput etike.

“Možeš usred snimanja shvatiti da je čovjek zapravo pokvaren i da si ga potpuno drugačije prije percipirao i onda prilagodiš, adaptiraš i istakneš bitne elemente. Naravno da ne postoji priprema kao u igranom filmu gdje je praktički sve zadano, ali ta neizvjesnost kod dokumentarnog filma je nešto što me i veseli.

“Radio sam film s kolegom Robertom Zuberom, ‘Slučajni sin’, u kojemu smo uzeli kameru i mikrofon i kucali na vrata. Većina ljudi nije znala da ćemo ih snimati, ali zanimljivo je da su svi prihvatili snimanje. To je primjer u kojem je priprema namjerno izbjegnuta u korist filma.”

Koliko je bitan scenarij u dokumentarnom filmu?

“U filmu “Slučajni sin”, iako smo imali scenarij u kojem smo znali koje institucije želimo obići i što bismo željeli dobiti, on je bio podložan izmjenama jer nismo mogli predvidjeti kako će se osobe ponašati niti što će govoriti. U drugim dokumentarcima, u kojima su strogo kontrolirani uvjeti, moguće je čak dobiti formu scenarija za igrani film.

“Trenutačno radim dokumentarni film o sedamdeset godina košarkaškog kluba Split u kojemu znam sve sugovornike i pregledao sam arhivu kojom raspolažemo tako da je to primjer filma u kojemu je scenarij lako zadan. Scenarij ovisi o vrsti dokumentarca, a mislim da je poanta da se kroz scenarij treba prepoznati dobra ideja i potencijal autora.”

Što će konkretno polaznici Vaše radionice moći naučiti kroz vježbe?

“Smatram da će uradak kojeg ćemo napraviti kroz radionicu moći služiti kao mali udžbenik. Naravno, ovisi o polaznicima koliko će vježba uspjeti, ali moram reći da sam prošle godine bio zadovoljan. Tada smo napravili tri priče o istoj osobi, zapravo tri različita filma o istoj osobi.

“To smo postigli drugačijim stilovima snimanja, dramaturgije i montaže, odnosno drugačijim pristupom. Ove je godine vježba možda zahtjevnija jer iz istog materijala radimo različite priče. Pokušat ćemo napraviti krajnosti, odnosno prikazat ćemo na koji se način materijalom može manipulirati od samog naslova do špice.”

Možete li nam dati primjer takve vježbe?

“Ako, na primjer, imate kadar čovjeka koji svira na groblju i stavite ležerniji naslov, dojam te scene će biti drugačiji u odnosu ako film nazovete “Posljednji trubač”. To znači da morate pronaći pravi naslov, pravu muziku, prikazati reakcije osobe na pravi način kao i pronaći dobar montažni rez u tonovima. Bit će mi drago ako ove vježbe budu pomogle nekim budućim generacijama.”

Koje je Vaše mišljenje o ovogodišnjem programu Škole medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”?

“Prvo, prema meni je bitno da su svi predavači Škole medijske kulture ‘Dr. Ante Peterlić’ vrlo aktivni, bilo to u predavačkom poslu ili izvedbenim umjetnostima. Programi su odlični i da sam malo mlađi, odnosno da ne predajem sam na radionici, sigurno bih se prijavio na radionicu eksperimentalnog filma kod Damira Čučića.

“Imam neki otpor prema eksperimentalnom filmu jer ga ne razumijem, ali Čučić i Boris Poljak, koji predaje radionicu kamere i snimanja, polako ga razbijaju. Škola medijske kulture ‘Dr. Ante Peterlić’ je zapravo fakultet u malom, od dobre teorije do dobre prakse, a ljudi koji predaju ovaj praktični dio su zapravo ljudi koji su do jučer sami montirali, danas predaju montažu, a sutra već idu dalje montirati svoje uratke i to mislim da ljude najviše privlači.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here