Ima nešto u zvuku vjetra i bućkanja vode. Kada “Santa Cruz del Islote” (2014) započne svoje putovanje u mir osunčanog otočkog života, odmah ste unutra, prvo zahvaljujući zvuku, a tek onda i slici, raskošnim paletama idile upakirane poput Prozaca za stresom pretovareni Zapad.
Kolumbijski Santa Cruz del Islote jedan je od najgušće naseljenih otoka na svijetu, a iako to na prvi pogled miriše na pakao i poverty porn, pejzažno-atmosferični portret eksplicitiran je kao utopija, savršeno funkcionirajući sustav kolektivnog vlasništva i masovne odgovornosti skladne zajednice.
Takvim nam ga, između ostalog, u tih osamnaestak minuta predstavlja i debitantski redatelj Luke Lorentzen, koji odlično prezentira ideju šarmantne lakoće postojanja ljudi koji ne brinu o novom iPhoneu i kilaži lijevog guza Kim Kardashian, ali zato itekako brinu o tome hoće li im se smilovati bogovi oceana i staviti ponešto ribe na stol. Ne, nemaju McDonalds.
U fokusu su ribari na brodiću i dječak na kopnu, povezani receptom mitologije tzv. jednostavnog života. No čak i ako eliminiramo ekološku i utopijsku dimenziju poruke, ostaje nam lijepa mala razglednica. A i to treba znati napraviti.
