Ponekad je najvažnije biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Doduše, uvijek je najvažnije biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, a posebno ako mjesto i vrijeme čine koordinate na kojima počiva dobar dio dokumentarne profesije.
Redatelj Morgan Knibbe možda je imao sreće, možda je sve to pomno isplanirao, iako se “Olupina” / “Shipwreck” (2015) – što jest njegova najveća kvaliteta – gleda upravo kao slučajni dokument tragedije, pri čemu mu slučajnost daje dodatnu dimenziju kvalitete. Možda nije tako u stvarnosti, ali film tako komunicira, dajući nam upravo porciju realityja koji mnogi drugi redatelji ne bi zgrabili na ovakav način.
Zbog čega je, na kraju krajeva, Knibbe sa svojih 15 minuta video dokumenta i upao u prestižno društvo Međunarodne konkurencije 11. ZagrebDoxa. Video dokumenta u kojem se naricanje vidno potresene žene isprepliće s hladnim šetnjama policijskog osiguranja i industrijskim utovarom stotina lijesova u golemi brod, poput sanduka punih robe, spremnih za prekomorsko putovanje u vječnost.
“Olupina” je film koji o tragediji govori kroz njezin post festum, ali taj mali, petnaestominutni komadić post festuma upoznaje nas s planinom ljudskog stradanja, s čak 360 umrlih eritrejskih izbjeglica koje su 3. listopada 2013. pokušale pronaći budućnost u Italiji. O njima ne znamo ništa. Ne vidimo ih, ne upoznajemo – samo lijesovi, utovar i atmosfera…
“Olupina” je film koji o tragediji govori kroz njezin post festum, ali taj mali, petnaestominutni komadić post festuma upoznaje nas s planinom ljudskog stradanja, s čak 360 umrlih eritrejskih izbjeglica koje su 3. listopada 2013. pokušale pronaći budućnost u Italiji. O njima ne znamo ništa. Ne vidimo ih, ne upoznajemo – samo ljesovi, utovar i atmosfera…
U sve to stao je i Abraham, jedan od rijetkih preživjelih, koji baulja nevjerojatnom real life scenografijom groblja brodova. Hodajući oko slomljenih dasaka i hrđe, kao one man choragos ove nimalo teatralne tragedije, šaputanjem daje fragmentirane informacije o potopu, dok kamera pijanim vrludanjem simulira jedan kadar, klizeći poput duha od lokacije do lokacije.
O tragediji nećete naučiti ništa, ali ćete u isto vrijeme shvatiti sve. Možda.
