Intelektualni film o zatvoru? Ovaj, ajde, može. Iz prve vam je rečenice jasno što možete očekivati. Iz druge… pa, nije vam baš jasno je li eksperiment uspio, za to ipak morate pročitati tekst do kraja (hajde, hajde, bez škicanja ocjene preko reda!), iako je već jasno da “Städtebewohner” (2014) njemačkog redatelja Thomasa Heisea ne donosi ono što bi od zatvorskog dokumentarca mogli očekivati.
Ne, nema tu opakih bandi s facijalnim tetovažama, zaposlenih izgradnjom paralelnog sustava iza zidina državne kontrole; ovo nije eksploatacijski dox o nabadanjima istopljenim češljevima i nabijanju penisa u sapunom podmazani anus; ne, ovo nije “Oz” sa skrivenim kamerama, niti “Prison Break” u meksičkoj stvarnosti.
Džaba mu citiranje Brechtove poezija i velike ambicije – Heise je prekaljeni veteran i vjerujemo da je dobio točno ono što je želio, ali ovaj opservacijski dokumentarac možda bi ipak bio zanimljiviji da nije potpuno skrenuo u art i crno-bijelu fotografiju. Ona mu daje noir štih, ali cijelo iskustvo čini u neku ruku napornijim i manje vjernim promatračkim dokumentom kakav bi volio biti.
A ne. Ovo je film koji dokumentira prosječni život stanara zatvora San Fernando u Mexico Cityju, gdje živi dvjestotinjak zatvorenika koji su kao maloljetnici osuđeni na maksimalno pet godina zatvora, a iz kojega će izići kao muškarci ne stariji od 23 godine.
Heisova kamera prati trojac koji je ubio još u dječačkim danima. Sada se iskupljuju pa odbrojavaju dane iza rešetaka. Ovo je, dakle, film o prosječnom zatvorskom životu, a ne ekscesima. Pa ako život u zatvoru doživljavate kao beskonačnu dosadu ljudi koji dude u kavezima… pa nekako je logično da je i film dosadan, zar ne?
Nažalost, u ovom slučaju to je dobrim dijelom istina, jer iako ima intrigantnu postavku i sjajan ulaz u zatvorski život, “Städtebewohner” se odlučuje na meditativni pristup i atmosferu repetitivne monotonije, držeći svoju flegmatičnu notu tijekom svih osamdeset minuta.
Džaba mu citiranje Brechtove poezija i velike ambicije – Heise je prekaljeni veteran i vjerujemo da je dobio točno ono što je želio, ali ovaj opservacijski dokumentarac možda bi ipak bio zanimljiviji da nije potpuno skrenuo u art i crno-bijelu fotografiju. Ona mu daje noir štih, ali cijelo iskustvo čini u neku ruku napornijim i manje vjernim promatračkim dokumentom kakav bi volio biti.
