“Nema nade. Samo bol”, kaže simpatična starica nakon što konačno skine osmijeh namješten za kamere pa u ranu zoru nastavi iznositi robu na štand okružen dubokim snijegom i ledom. Nije lako, nije, no je li rad na crno i mučno životarenje na debelim minusima uistinu esencija ruske duše ili tek primjer toga kako Mali Zapadnjački Ivica percipira Putinland s pozicije gosta?
Doduše, francuski redatelj Robin Dimet je diplomirao u Moskvi – tako da je definitivno znao što je tražio…
“Ispod leda” / “Sounds of the Soul” (2014) zapravo se zove “Zvuci duše” – OK, kužimo da je prijevod simbolički zagrebao ispod tvrde i ledene površine iste te duše, koliko i posljednja od snimljenih vinjeta po pravom snijegu i ledu, ali čitava poanta filma (ili ga barem prodaju na temelju nje) jest zagnjuriti ispod leda pa upecati dušu naroda koji je, eto, nekakva mješavina ratničkog stoicima i filozofskog alkoholizma.
Ukoliko pristanemo na to da nam rusku dušu oslikavaju nosač prtljage, ribari i prodavači bobica, a koji u zaleđenom Sibiru rudimentarnim preživljavanjem zaobilaze sustav pa ponosno egzistiraju u međuprostoru sive ekonomije.
Ovo nije Rusija koju ćete upoznati u turističkim aranžmanima, ali jest Rusija kakvu očekujemo vidjeti kada se zaputimo u njezinu vukojebinu.
Dimet i njegov engleski snimatelj John Craine odlučili su se, svjesno ili nesvjesno, za opservacijski realizam, odradivši 90 posto filma na jednoj željezničkoj postaji. Tamo su, vjerojatno unutar istih 24 sata, odmah odradili većinu, ne bi li na kraju sjeli u automobil pa se uputili u duboka sibirska prostranstva, zakucati s vizualno impresivnim komadom finala. Usput sprintajući kroz sve klišeje: Napoleonove zimske ratove, votku, Čečeniju i kose oči, u svega nekoliko usputno izgovorenih rečenica.
A sama činjenica da su bile usputno izgovorene, neisprovocirane, pokazuje da klišeji imaju veću važnost nego što mislimo, posebice ako ih narod prihvati sâm pa ih stane koristiti kao turističku razglednicu. Što ovaj film u neku ruku jest, ali s distinktivnim predznakom anti. Ovo nije Rusija koju ćete upoznati u turističkim aranžmanima, ali jest Rusija kakvu očekujemo vidjeti kada se zaputimo u njezinu vukojebinu.
Jedino što vukojebina, siva ekonomija, babe na štandovima i ratni veterani koji jedva preživljavaju, nama u Hrvatskoj baš i nisu tako egzotični pojmovi. Dovoljno je baciti pogled kroz prozor. Ne morate skroz do kina.
