Silvio Mirošničenko jedan je od najzaposlenijih hrvatskih dokumentarista, kojeg hrvatska javnost vjerojatno najviše pamti po filmu o reperu Edi Maajki, “Edo Maajka – Sevdah o rodama” iz 2007. godine. Hrvatski redatelj već je stari znanac / laureat Liburnia Film Festivala (“Čuvar tegljača”, “Ophodar pruge”, spomenuti “Edo”) na čijem je dvanaestom izdanju, i to u glavnom programu, publici sinoć predstavio kratkometražni “Prozor na život” (2013).
“Prozor” spada u svojevrsni Mirošničenkov dokumentarni eksperiment, u kojem je sadržajnu kontrolu snimljenog materijala prepustio u ruke trojice zatvorenika jednog varaždinskog zatvora. Rezultat svega je dobro zamišljen, ali u stvarnosti ne odveć izvedbeno dojmljiv POV koncept hard knock lifea s pogrešne strane rešetaka.
Mirošničenkovi likovi – trojica zatvorenika: diler, silovatelj i ubojica – daleko su od, primjerice, manipulativne intelektualne oštrice Čučićevog Mitcha iz koncepcijski sličnog “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” (2014), ili šokantne prljavštine zatvorskog rođaka “Što sa sobom preko dana” (2006) Ivone Juke.
U nekim drugim okolnostima, možda prije desetak i više godina, prije zatvorskih serijala National Geographica i inih shockumentaraca, “Prozor na život” vjerojatno bi utisnuo dublji pečat u dojmovnu bilježnicu prosječnog ljubitelja nefikcijske umjetnosti. Danas tome nije slučaj – jednostavno jer od dokumentarnih filmova očekujemo više, zaokruženije, produkcijski podmazanije.
U “Prozoru na život” svakodnevnicu unutrašnjosti hrvatskih zatvora doznajemo iz usta samih zavorenika koji su zaduženi i za snimanje kompletnog materijala. Vremena za razmišljanje o paralelnoj stvarnosti je mnogo, prostora u samoj ćeliji nešto manje, a u cijelom okovanom iskustvu svoje mjesto pronašle su priče o Bogu, kompotu i Romima koji se odbijaju tuširati.
U nekim drugim okolnostima, možda prije desetak i više godina, prije zatvorskih serijala National Geographica i inih shockumentaraca, “Prozor na život” vjerojatno bi utisnuo dublji pečat u dojmovnu bilježnicu prosječnog ljubitelja nefikcijske umjetnosti. Danas tome nije slučaj – jednostavno jer od dokumentarnih filmova očekujemo više, zaokruženije, produkcijski podmazanije.
Drugi problem Mirošničenkovom ostvarenju – uz očiti loše kadrirani (razumljiv, ali koji samo dodatno produbljuje iskopanu rupu) home-video štih – predstavlja i generalna suzdržano-jednosložna vibra zatvorskih junaka (niti jedan od njih ne priznaje nedjelo zbog kojih je završio u zatvoru). Stvari su to zbog kojih pati i centralna fizička metafora dokumentarca – maleni prozor iza kojeg se život nastavio kretati uobičajenim ritmom, bez imalo obzira za probleme zatvorenog varaždinskog puka.
S druge strane nameće se dodatno pitanje o mogućnosti iskazivanja gledateljske empatije naspram posve plošnih karaktera, bez iti jedne iskupljujuće odlike koje bi ih trebale činiti ljudskim bićima…
Je li hrvatski dokumentarist izgubio zlatni karatkometražni nefikcijski dodir, vidjet ćemo u budućnosti. Nakon sasvim prosječnog “Marka” (2013) kojem smo svjedočili na ovogodišnjem ZagrebDoxu, uslijedio je i “Prozor na život” kojim, kako ste već mogli zaključiti, također nismo pretjerano oduševljeni. Patite li za istinskim zatvorsko-rubnim fiksom preskočite “Prozor” i svoje vrijeme posvetite već naznačenim filmovima Ivone Juke i Damira Čučića.
