Gualdino Barros ima 75 godina. No to na osnovu filmskog dokaznog materijala Filipea Arauja, pod nazivom “The Ninth Life of Gualdino” (2013), vjerojatno nikad sami ne biste zaključili.
Ovaj samouki bubnjar – ikona portugalskog džeza koja je pomogla stotinama mladih glazbenika – 2011. godine pretrpio je moždani udar. Za većinu bi to bila značajna prekretnica u životu, konačni dokaz o vlastitoj smrtnosti i pripremanje papira za što bolju parcelu na obroncima Mirogoja.
Za većinu, ne i za živahnog Gualdina koji i u zlatnim godinama zrači tinejdžerskom energijom i nevjerojatnom ljubavlju za glazbu, džez i sve njegove sanjive pritoke.
“The Ninth Life of Gualdino” nudi nekonvencionalnu larger than lilfe hemingvejštinu, biografiju portugalskog Compayja Segunda, o kojem čak ni javnost u domovini ne zna previše.
U džez krugovima, međutim, Barros je kult božanstvo, razigrana i poput britve oštra ikona, koja i nakon moždanog udara i pripadajućeg godišnjeg tereta izaziva pozornost gdje god stigao – kako glazbenim znanjem tako i svirkama uživo s višestruko mlađim glazbenicima.
Araujo u “Gualdinu” ne robuje strogoj dokumentarno-biografskoj linearnoj strukturi obloženoj uobičajenom sugovorničkom dvodimenzionalom. Portugalski redatelj radije se – poput nepredvidljivog i spontanog džeza – opredijelio za malkice zadimljenu i artističku freeflow intimnu razglednicu jednog nadasve zanimljivog života, koji se odvijao od besparice i života ispod pariških mostova do obožavanja i općepriznatosti vlastite džez zajednice. Dodatni dojam samo dodatno podebljavaju Barrosovi odgovori u offu, čime Araujo dobija bianco otvorene ruke za razbuktavanje vlastite umjetničke vizije.
A “The Ninth Life of Gualdino” pomalo i podsjeća na starinsku sliku jednog od europskih majstora prije stotinu i kusur godina. Portugalčev film očarava generalnom estetikom, ponajprije fotografijom (ponovno Araujo, koji je zadužen i za montažu), u kojoj svaki kadar, kompozicija i izraz lica imaju svoje zašto. “Gualdino” je Araujov projekt iz ljubavi, decentni hommage divovima na čijim ramenima trenutno stojimo i iznadprosječno dokumentarno djelo u klasičnom smislu riječi.
