Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Armstrongova laž"

“Nisam živio mnogo laži, ali zato jesam jednu veliku”, na početku filma “Armstrongova laž” / “The Armstrong Lie” (2013) govori nekadašnji biciklistički prvak Lance Armstrong filmašu Alexu Gibneyju.

Gibneyju, kojeg ni u jednom slučaju ne možemo smatrati naivnim očenašeškim redateljem, i kojem baš ne možete velikodušno prodavati verbalne ronaldinhovske bureke.

Izgleda da za sve stvari postoji prvi put.

Amerikanac se i prije uranjanja u steroidima natopljenu Armstrongovu priču narazotkrivao frontpejdžovskih skandala – od tretiranja zatvorenika u Guantanamu (“Taxi to the Dark Side”, 2007.), do korporacijskih (“Enron: The Smartest Guys in the Room”, 2005.) i crkvenih gadarija (“Mea Maxima Culpa: Silence in the House of God”).

U čemu je, dakle, krucijalna razlika između niske spomenutih dokumentarca i “Armstrongove laži”? Zanemarimo li stilski izričaj koji ne igra ulogu u samoj kontekstualnoj ekspoziciji, Gibney je svoj film, sada veće daleke 2009. godine, zamislio kao  gotovo ljubavnu feel good posvetu jednom od posljednjih američkih sportskih junaka.

Armstrong se, naime, nakon pune četiri godine odlučio vratiti iz sportske mirovine, i to upravo na Tour de Franceu kojeg je osvojio rekordno nezapmćenih sedam puta (1999. – 2005.). Suočivši se sa sve glasnijim naklapanjima o nečistim Armstrongovim poslima izvan radnog vremena, Gibney je u potpunosti morao odbaciti već manje-više posloženi dokumentarni ljubić. Ono što je imao u rukama ionako je nadmašivalo klasične kolažne hommage palim borcima iz prošlosti.

Trebalo je, međutim, proći još pune četiri godine kako bi Lance Armstrong – pritisnut dokazima i svjedočanstvima najbližih kolega i suradnika – napokon otvorio dušu i javnosti priznao (dugogogišnje nagađano, ali nikad dokazano) uzimanje cijele palete doping-sredstava.

Brže. Više. Jače. Pod cijenu vlastitog digniteta ili zdravlja. Što dođe prije. S druge strane, koliko smo i sami doprinijeli takvom razvoju događaja? Zašto toliko želimo vjerovati u mitove, čak i suočeni s opipljivim dokazima njihove grešne smrtnosti? Je li lakše nakon napornog radnog dana isključiti mozak i vjerovati u nadnaravno, vanzemaljsko, Božje nedostižno?

Čak i u takvim visokozapaljivim i emocionalno bremenitim trenucima taj je “karizmatični majstor obmane”, kako Armstrongu tepaju kolege, čvrsto stezao široku vilicu i gotovo ne trepčući pokušavao zadržati kontrolu nad događajima koji su već odavno izgubili kontakt s kontrolom leta.

Sličnu, gotovo sociopatsko-kalkulantsku hladnoću, Armstrong je zadržao i u Gibneyjevom filmu, odavajući dojam čovjeka koji ne bi mijenjao svoj životno-sportski put, tek – hipotetski, naravno – izbor nešto povjerljivijih bližih suradnika.

Nije samo Gibney nasjeo na priču o (drugom) holivudskom povratku bivšeg pacijenta oboljelog od raka testisa. U stravičnom oportunističkom puzzleu kojeg su sastavili nekadašnji Armstrongovi kolege, novinari, dužnosnici pa i sam Armstrong, doznajemo i podatak o velikodušnom žmirenju krovne biciklističke organizacije na njegove grijehe, a sve u svrhu daljnjeg održavanja bajke od sapunice.

“Armstrongova laž” je važan dokumentarni film iz nekoliko razloga. Prije svega, kritički propitkuje današnje kapitalističko društvo u kojem cilj redovito opravdava sredstvo, često negirajući brankokockičasto-utopijske zablude o meritokratskom svijetu koji nas okružuje.

Brže. Više. Jače. Pod cijenu vlastitog digniteta ili zdravlja. Što dođe prije.

S druge strane, vrijedi se zapitati i koliko smo i sami doprinijeli takvom razvoju događaja? Zašto toliko želimo vjerovati u mitove, čak i suočeni s opipljivim dokazima njihove grešne smrtnosti? Je li lakše nakon napornog radnog dana isključiti mozak i vjerovati u nadnaravno, vanzemaljsko, Božje nedostižno?

Vjerojatno.

Lance Armstrong nije osoba s kojom biste popodne popili šalicu kava ili čaja. Proračunat, osvetoljubiv i dokazani profesionalni lažljivac s pogledom ubojice, američki biciklist nije zaslužio nediskriminatorno idolopoklonstvo.

A opet, s čisto tehničke strane, Lance Armstrong je vjerojatno bio najbolji biciklist svih vremena.

Šteta što tu tvrdnju nikada nećemo moći i službeno potvrditi…

Karizmatični i slojeviti majstor obmane trenutno ima puno važnijih zadataka. Prokljuviti smisleni odgovor na pitanje: “Koju sam točno ostavštinu ostavio iza sebe?”. A onda taj odgovor što bezbolnije prenijeti i svojoj djeci…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here