Možete li na sekundu, molimo vas, pogledati na krajnji sjever portala Dokumentarni.net? Vidite li naš logo omotan u zebrin filmstrip? Tu, baš tu! Pogledajte mrvicu desno. Centimetar-dva pokraj njega ponosno se kočoperi i baner premijernog DokuMA Film Festivala, koji će se krajem svibnja održati u Makarskoj.
Najveći je to reklamni pano kojeg smo ikada lansirali na našoj stranici.
Najveći. Najširi. Najoštriji.
Pano kojeg smo nekako zašarafili, nakalemili i ispeglali na naslovnici danima, pa i tjednima prije početka pregovora s festivalskim vodstvom o tim i sličnim – službenim – detaljima.
Sve isključivo na naš nagovor. Sve isključivo na našu incijativu.
Vidjeli smo očito nešto u svemirskoj energiji ljudskog dinama direktora i glavnog selektora DokuMA-e Jadrana Puharića, racionalnoj doktorskoj inteligenciji šefa PR službe Josipa Vujčića i empatičnoj samozatajnosti Kristine Kumrić, inače izvršne direktorice festivala i također njegovom vrlo bitnom dijelu.
Pogledi koje je spomenuti trojac upućivao višepotpisanom autoru za vrijeme našeg prvog intervjua povodom premijerne DokuMA-e, bili su cijepljeni od uobičajene taktičke promišljenosti i lažne dobrohotnosti lokalnih dokumentarnih moćnika.
“Sve što je imao od oružja, to su srce, ruke i lopata”, nekako je išao stih Zabranjenog pušenja koji je savršeno u teglicu začahurio generalni sentiment DokuMAša u tih nekoliko sati našeg incijalnog kontakta.
Kupili su nas. Budite uvjereni da su nas već tada uspjeli kupiti…
Kako uopće ostati imun na pojedince sa sličnom životnom i poslovnom filozofijom? Na pojedince koji su u sizifovski projekt pokretanja jednog filmskog festivala krenuli gotovo sinkhronizirano s početkom vašeg i našeg Dokumentarnog?
S jednako iskrenim očekivanjima. S jednako iskrenim ciljevima.
S jednakim nismoniznalištanasčeka prizvukom.
U Makarskoj smo na poziv festivalskog vodstva boravili četiri dana, osluškujući bilo grada ispod Biokova prije početka jednog od najvećih kulturnih manifestacija u njegovoj povijesti. Više niti nama nije bilo posve jasno u kojoj funkciji.
Prijateljskoj? Glavnomedijskosponzornoj? Obje?
Ako je ikad i postojala natruha strogo odijeljenih graničnih postaja između spomenutih funkcija, one su ovih dana i konačno izbrisane. Uništene. Asimilirane. Kako god vam već odgovara.
Moramo li spominjati zadržavanje objektivnosti dvojca s Dokumentarnog glede festivalskog programa, organizacije i ukazivanja na njegove eventualne manjkavosti? Ali isto tako, zašto ne pohvaliti, istaknuti i veličati nečiji trud, zalaganje i visoke moralne vrijednosti kada za tako nešto kucne trenutak?
Koncentrirajmo se zato trenutno – suprotno svim stoljetnim vrijednostima hrvatske pljuvačke Olimpijade – na pozitivne strane prvog DokuMA Film Festivala i razlozima koji će ovu dokumentarnu manifestaciju, po našem skromnom mišljenju, uskoro lansirati u sam vrh europske festivalske ponude.
Makarska kao dokumentarni Cannes ili Sundance? Puno bliže istini nego što trenutno mislite…
1. Jadran Puharić, direktor i glavni selektor DokuMA Film Festivala
Spiritus movens DokuMA-e. Kako smo ga prije nazvali, ljudski dinamo. Čovjek kojem zbog festivala nije problem tri puta u deset dana prijeći relaciju Zagreb – Makarska.
Čovjek koji s lijevom rukom dogovara smještaj za volontere, desnom dovršava glavni program, a u pauzama između koordinira dolazak najvećih svjetskih dokumentarističkih zvijezda na DokuMA Film Festival. Čovjek bez radnog vremena i s neljudskim entuzijazmom.
Čovjek čiji bi lik Red Bull trebao već po defaultu štampati na svojim limenkama.
2. Položaj grada Makarske
Bez iznimne požrtvovnosti festivalskog vodstva i građana Makarske, DokuMA, naravno, nikad ne bi ni zaživjela. No, Makarska, uz ostale pozitivne natuknice, ima i još dva aduta u svojem rukavu – položaj i iznimno dobru prometnu povezanost.
Ukoliko DokuMA želi svoje pipke proširiti i na ostatak Europe – što, naravno, uopće nije upitno – onda će umreženost s njenim glavnim (auto)cestovnim pravcima i blizina međunarodnih aerodroma biti od itekakve koristi. Tri i pol, četiri sata do Zagreba. Sat i pol do Zadra. 45 minuta do Splita. A ni Dubrovnik sa svojih 150-ak kilometara nije daleko od Svetog Jure.
3. Sinergija s lokalnim stanovništvom
Nije doslovce u ovih nekoliko dana bilo trenutka u kojem nas građani Makarske nisu potezali za rukav i pitali za detalje budućeg festivala. Gotovo nevjerojatna sinergija između DokuMAša i njihovih sugrađana zaokružena je s tek jednim pitanjem: “Kako vam mi možemo pomoći u organizaciji?”
Počevši od fantastičnih makarskih vatrogasaca koji su na svoja leđa preuzeli veliki dio organizacijskog kolača, pa sve do najbližih članova obitelji organizacijskog odbora.
Svi upregnuti u jedna kola svetog zajedničkog cilja. Domaća dalmatinska “pomalo!” atmosfera i dokumentarci. Kad se možemo preseliti u Makarsku?
4. Program
Neka nas netko slobodno razuvjeri, ali nismo upoznati s ogromnom količinom festivala koji su u svojoj premijernoj – još uvijek punoj dječjih bolesti – godini imali značajno bolji program od DokuMA-e.
Samo ocjenjivački žiri DokuMA-e (Boris Mitić, Filip Remunda i Bruno Gamulin) bude strahopoštovanje, a gdje je još zakazano predstavljanje hrvatske premijere dokumentarca “Narko kultura”, Oscarom nagrađenog “Pet metara od slave”, vrlo solidnog “Češkog sna”, programa čeških filmova podebljanog retrospektivom nedavno preminule prve dame češkog filma Vere Chytilove…
A nismo se još ni dotaknuli glavnog programa i dolaska dokumentarističkih uglednika sa svih krajeva svijeta, kojima se u zadnji trenutak – vjerujte, zbog niza opravdanih razloga – ipak nije pridružio Joshua Oppenheimer, redatelj kultnog “Čina smaknuća”. Nije loše za jedan festival u razvoju, zar ne?
5. More, more, more…
Volimo mi naš Zagreb, Slavoniju i ostale kontinentalne dijelove najdraže nam domovine. Ali kad krajem svibnja prosječni Zagrepčanin, Čeh ili Amerikanac zakorače suncem okupanim makarskim kamenom – još uvijek relativno predsezonski nenaseljenim turističkom grajom – budite sigurni da riječ “ravnodušnost” neće biti sastavni dio njihovog dojmovnog vokabulara.
Makarska je već otprije poznata kao jedan od hrvatskih turističkih giganata. Dodajte već standarnoj turističkoj ponudi i onu kulturnu, s glavom i repom, i tamošnji gradski čelnici već polako mogu zadovoljno trljati ruke.
