Foto: Jelena Pintarić
Foto: Jelena Pintarić

Fascinantna je pozitivna mladenačka energija kojom zrače Jadran Puharić, Kristina Kumrić, Maja Marković i Josip Vujčić – uz glavne producente Viki Puharić i Joška Lelasa – pokretačka snaga DokuMA Film Festivala, najnovijeg hrvatskog dokumentarnog festivala koji će se od 29. svibnja do 1. lipnja premjerno održati u Makarskoj.

Za razliku od mnogih njihovih vršnjaka s optimistične strane tridesetih, koji svakodnevnicu krate u lokalnim kladioničarsko-birtijaškim rupama, ovi mladi Makarani (i jedna gospodična iz Igrana) s trenutnom zagrebačkom prebivališnom adresom odlučili su vlastitu energiju uložiti na nešto konstruktivniji način i pokrenuti punokrvni festival u svojem rodnom kraju.

Osim starih prijateljstava i istog podneblja, osnivače DokuMe vežu još dvije zajedničke stvari – afinitet prema dokumentarnim filmovima i Akademija dramskih umjetnosti (ADU).

Josip i Kristina već su se okitili završnom titulom akademskih redatelja, dok je Jadran, koji je usput skupio i nešto glumačkog iskustva, blizu završetka studija i upravo sprema magisterij dokumentarnog filma u spomenutoj obrazovnoj ustanovi.

Niti Maja, koja je trenutno apsolventica na Grafičkom fakultetu, nije koračala bitno drugačijim putem od ostalog trojca, radeći u direkcijama raznih hrvatskih filmskih festivala, pa tako i ZagrebDoxu, dok ostatak vremena provodi kao ilustrator.

DokuMa-1
Foto: Jelena Pintarić

Susret između redakcije portala Dokumentarni.net i veselog četverca odigrao se – uostalom kako i najviše volimo – u neformalnom okruženju stana jednog od osnivača.

Oprostit ćete nam, nadamo se, skretanje pogleda na džezve, mašine za veš i kuhinjski namještaj. Smetalo nije našim sugovornicima. Nama još manje.

Što biste rekli neupućenom promatraču sa strane koji bi vas lakonski upitao: ‘Što će Hrvatskoj još jedan filmski festival?'”

Jadran Puharić, glavni selektor DokuMA-e:Pitao bih ga: ‘Koliko filmskih festivala postoji na potezu od Splita do Dubrovnika?’ Zamislite koliki broj ljudi živi na području Splitsko-dalmatinske županije i koji nema mogućnost bilo kakvog oblika filmske naobrazbe.”

“U Splitu postoji festival koji je krenuo prije pet ili šest godina i koji se izdignuo u nekim svojim gabaritima. Dubrovnik, recimo, neću ni komentirati. O njemu neka govori netko drugi.”

“Mislim da je najlakše doći u Dalmaciju i snimiti film o Dalmatincima u Dalmatinskoj zagori. Najteže ga je, međutim, prikazati tim istim ljudima. Dolje nema ljudi koji imaju smisla za tu vrstu kulture. Mi smo dolje dugi niz godina zaobilaženi iz svih mogućih pravaca.”

Jadran Puharić
Jadran Puharić / Foto: Jelena Pintarić

“Tu smo samo kad doslovce netko treba doći i snimiti magare ili ženu koja radi u polju. To je jedna vrsta estetike koja je prolazila prije 30 godina, ali sada više ne prolazi. Nije to toliko bitno, koliko činjenica da je takvu stvar i dalje najjednostavnije napraviti.”

Kristina Kumrić, izvršna direktorica DokuMA-e: “Podvukla bih tu priču i pitanje ‘Zašto dolje?’ Postoji jedan super stih od grupe Ilija i zrno žita: “Neka tebi kušin bude stina, pizda ti materina”. Nas baš ta filozofija pokreće i stvarno nam je dosta poetike mojih galebova, težaka, ribara i Gibonnijevih stihova koja se uglavnom veže za Dalmaciju.”

I vama je, kao i grupi Dječaci, dosta maslino-kamene eksploatacije Dalmacije?

Maja Marković, tehnička direktorica DokuMA-e:Ono što je super kod Zagreba jest činjenica kako ovdje stvarno postoji veliki broj specijaliziranih festivala, a samim time automatski dobijaš priliku vidjeti program koji inače nećeš vidjeti u medijima i kojeg nitko ne prati.”

“S druge strane, jednostavno smatram da je svanuo dosta dobar trenutak za osnivanje dokumentarnog festivala u Makarskoj. Mislim da ćemo ljudima pružiti priliku za gledanje programa kojeg inače nemaju priliku vidjeti.”

Maja Marković
Maja Marković / Foto: Jelena Pintarić

Na prvi pogled iza vas ne stoji naročito iskustvo u organiziranju jedne zahtjevne manifestacije kao što je filmski festival? Funkcionira li to kod vas na entuzijastičnoj razini: ‘Idemo napraviti festival, pa gdje nas to odvede?'”

J. P.: “Mi sada, iskreno, radimo isključivo na entuzijazam. Mislim kako je to dobra stvar, pošto nismo ulazili u projekt kalkulirajući oko osobnog probitka. Meni je ova priča, recimo, donijela samo sijede vlasi na glavi u proteklih pet mjeseci.”

“Ukoliko nemaš namjeru biti jači od svih dokumentarnih festivala u Hrvatskoj, onda ne trebaš niti započeti posao oko organizacije takvog projekta. Možeš ovdje staviti i ZagrebDox i Liburniju i DORF ili bilo koji drugi festival, pošto prethodna rečenica nije bila uperena protiv nikog.”

“Da razmišljam na suprotni način, bili bismo samo jedan u nizu pedeset i nešto ostalih hrvatskih festivala. No nama nije želja biti samo jedan u nizu takvih filmskih manifestacija. To bi bilo najlakše i najjednostavnije – sisanje love iz proračuna.”

“Naravno da trenutno nismo u mogućnosti biti bolji od spomenutih festivala. Možda su to samo iluzije koje nisu ostvarive. No da one ne postoje, ne bih stalno putovao u Makarsku ili 24 sata dnevno proveo na telefonu.”

“Vjerujte, javljam se na svaki poziv ne znajući tko je s druge strane telefonske žice. Sve to radim iz jednog razloga – smatram kako trebamo dati nešto drugačije. Trudimo se, a sad koliko ćemo na kraju uspjeti, vidjet ćemo nakon završetka festivala.”

Jadran Puharić
Foto: Jelena Pintarić

M. M.: “Ne bih nužno rekla da smo bez iskustva. Naprije, ako ništa drugo, imamo ono gledačko koje se nakupilo tijekom obilaženja raznih festivala. Ja sam, konkretno, u posljednjih šest godina u organizacijskom odboru ZagrebDoxa na kojem sam najviše naučila o funkcioniranju takvih festivala.”

“Iako je Dox jedna predivno podmazana mašina, shvatila sam da je festival kao događaj doslovno opsadno stanje. No, ukoliko imaš volju, sve se da srediti. I to je neka osnovna poanta.”

Gdje se kao festival mislite programski pozicionirati u odnosu na druge? Što mislite da možete ponuditi bolje, više i jače od konkurencije?

J. P.:Prvu stvar – srce. Nas za ovaj projekt isključivo veže entuzijazam. Nadam se da će tako ostati i u budućnosti. U trenutku kad ga bilo tko od nas izgubi, smatram da mu u tom trenutku više neće biti mjesto u organizacijskom odboru.”

“Festival treba funkcionirati kao zasebna cjelina – bitna je njegova generalna energija, a ne ime i prezime pojedinca. To je jedna platforma koju želimo izgraditi, počevši od rada s mladima, suradnje s filmskim akadamijama u regiji itd.”

“Želimo stvoriti prostor u kojem će festival funkcionirati kao zasebna jedinica. DokuMA nije festival nas četvero nego festival jednog grada u jednoj sredini, jedne države, u jednoj Europi.”

Josip Vujčić
Josip Vujčić / Foto: Jelena Pintarić

Josip Vujčić, direktor komunikacija DokuMA-e:Ja bih dodao malo promidžbe grada Makarske i skrenuo pozornost na upravo izašli članak Huffington Posta koji je naš grad proglasio četvrtom najljepšom destinacijom u Hrvatskoj. Znači imamo i mi nešto za ponuditi.”

“Nažalost, stavili su fotografiju s dva broda jer valjda nisu imali ništa drugo. Mi ćemo to s ovim festivalom promijeniti – imat će u budućnosti što fotografirati u Makarskoj.”

Kakav festivalski duh biste željeli na DokuMi?

K. K.: “Sjećaš li se vremena kad je Jugoplastika osvajala Kupove prvaka krajem osamdesetih i početkom devedesetih? Svi smo tada na svakom kantunu igrali basket. Imao si osjećaj kako će taj košarkaški zanos izroditi stotine novih talenata. Vjerujem da je djelomično tako i bilo. Takav duh, samo filmski, želimo i mi proizvesti s našim festivalom.”

Obeshrabruje li vas možda pomisao o relativno neprofiliranoj hrvatskoj dokumentarnoj publici? Dojam je – nadamo se pogrešan – da osim dobre posjećenosti nekoliko specijaliziranih festivala, autorski dokumentarac u Hrvatskoj malo koga zanima?

K. K: “Stvarno mislim da smo trenutno u idealnoj situaciji, pošto smo u poziciji odgajanja dokumentarne publike. Spominjali smo reality showove, recimo. Ne možeš u trenutnoj poziciji doći ljudima i reći: ‘To vam ništa ne valja! Gledajte radije Wernera Herzoga!’

“Takvim pojedincima treba nešto pružiti, a ne ih patronizirati. Treba ići korak po korak, kao što ja idem s mojom petogodišnjom kćerkom koja voli Severinu i kojoj nikako nije jasno zašto meni takva glazba nije po volji. Od nametanja stvari i uporabe sile nema ništa. Ljude treba polako privikavati na drugačije sadržaje.”

Kristina Kumrić
Kristina Kumrić / Foto: Jelena Pintarić

J. P.: “Ja bih se osvrnuo na dvije stvari. Najprije na dokumentarac “Gangster te voli” za kojeg u Makarskoj nije nitko čuo, da bi nakon naše projekcije svi tamošnji ljudi samo o njemu pričali.”

“Meni je možda i još veća zanimljivost bio film Đure Gavrana “Veliki dan”, koji govori o svadbenom ritualu ovih prostora, i za kojeg sam zbog vlastitog sudjelovanja u njegovoj izradi sentimentalno vezan. No više od svega obradovala me masa od četrdeset ljudi koji su pričali o procesu snimanja nakon završetka projekcije.”

Koliko s ljudima u Makarskoj treba raditi na osnovnim principima razumijevanja filmske, naročito dokumentarne umjetnosti?

M. M.: “Ljudi su u Makarskoj bez kina više od deset godina i to spada u red dosta problematičnih situacija. Kad smo krenuli s uvodnim projekcijama prije festivala, shvatili smo da dolje postoji veliki interes i glad za filmom.”

Nemate kino u Makarskoj?

J. P.: “Ne, nemamo kino.”

K. K.: “Nemamo ništa. Maja je prethodno spominjala prijemni studij animacije. Vjerujem kako je vrlo mali postotak Makarana – koji nešto crtkaraju, a trenutno pohađaju treći ili četvrti razred srednje škole – svjestan postojanja odsjeka animacije na zagrebačkom ALU-u (Akadamiji likovnih umjetnosti).”

Maja Marković
Foto: Jelena Pintarić

“I ja sam u njihovim godinama smatrala kako se na ADU upisije tek pet genijalaca s Marsa godišnje. Odrastajući u malom mjestu stalno imaš taj neki provincijski kompleks, misao da su ti takve stvari nedostižne.”

“Vjerujem da je slična situacija i u ostatku Hrvatske. S ovim festivalom želimo promijeniti takav način razmišljanja. Želimo ljudima u Makarskoj približiti taj svijet i jednostavno im poručiti da probaju.”

J. P.: “U pravilu je u Dalmaciji jako veliki broj ljudi navikao sjediti na kauču. Dolje život umre 15.9., a počne tek 15.6. U tom periodu ljudi govore: ‘Nemoj me dirati!’ Samim time zamrla je apsolutno sva subkultura pošto se nitko ne želi maknuti iz kuće. Razvoj te iste subkulture je moguć tek nakon turističke sezone kad, recimo, više nemaš obvezu 12 ili 13 sati raditi kao konobar.”

K. K.: “Tako je bilo za vrijeme rata…”

J. P.: “Tako je. To je jedino funkcioniralo za vrijeme rata, upravo iz razloga što tada i nije bilo turizma.”

Od samog početka slušam najave iz vašeg tabora kako je cilj DokuMA-e zavređivanje regionalne, pa i europske kolajne konačnog utjecaja?

K. K.: “Da. Zato i ne radimo festival lokalnog karaktera već želimo da on dobije i međunarodnu širinu. Svi veliki filmski festivali, poput Sundancea ili Cannesa, uglavnom su locirani u nekim manjim mjestima. Ljudima nekako odgovara doći u manje mjesto.”

Kristina Kumrić
Foto: Jelena Pintarić

“U velikim gradovima poput Zagreba ili bilo koje druge svjetske metropole, uvijek imaš kulturnih sadržaja. U manjim mjestima ljudi žive za svoje festivale i to je totalno drugačija priča. Vjerujem da Cannes bez pripadajućeg festivala ne bi imao istu privlačnost. Ljudi tamo za dva tjedna festivala žive preostalih 350 dana u godini.”

M. M.: “Negdje moraš započeti, a mi ćemo to napraviti s mainstream sadržajem jer ljudi neće u startu dolaziti na filmove koji se kose s njihovim uobičajenim poimanjem dokumentaraca. Meni je, recimo, kratkometražni film super kao forma.”

“Užasno je probavljiv i tih 17 minuta ćeš uspjeti izdržati u kinu. S kratkim filmovima možeš prikazati mnogo sadržaja u relativno kratkom vremenskom razdoblju. To je super forma za navući ljude.”

J. P.: “Prvo krećeš s malim koracima. Naša ovogodišnja ideja jest postaviti regionalne temelje i upisati se na kulturnu kartu ovog područja. Ne želimo da Makarsku ljudi doživljavaju kao grad smeća, već im želimo biti kvačica u zadnjem tjednu svibnja.”

“Želimo najprije izgraditi festival na regionalnoj razini, a već imamo planove kako taj cilj doseći, poput inkorporiranja i suradnje s okolnim filmskim akademijama.”

Josip Vujčić
Foto: Jelena Pintarić

Kakav program spremate u premijernoj godini festivala? Hoće li na repertoaru biti isključivo kratkometražni dokumentarni filmovi?

M. M.: “Nećemo puštati samo kratkometražne filmove, ali u natjecateljskom programu puštamo dokumentarce do 33 minute duljine. Postoji natječaj, a imat ćemo i novčanu nagradu koja bi trebala potaknuti prijavu nezavisnih filmaša.”

“Osim toga, imat ćemo retrospektivu češkog filma, prikazivat ćemo suvremeni hrvatski film kojeg publika nema priliku vidjeti na televiziji, a imat ćemo i dosta dobar program za tinejdžere pod nazivom Mateeneja. U dogovoru smo s profesorima književnosti koji predaju u srednjim školama, a zamisao je da klinci napišu recenziju jednog dokumentarnog filma s festivala.”

Koju vrstu dokumentarnih filmova želite dovući na sam festival u Makarskoj?

J.P.: “Autorske. Kratko i jasno. Najlakše je postati seoski festival. To je jednostavno. Samo ti treba hrpa filmova koji su osvojili nagradu publike itd. Na toj razini mislim da bi mogli funkcionirati bez većih problema, pogotovo u lokalnoj zajednici.”

“No, mi smo sebi u startu stvorili ciljeve izvan granica Makarske rivijere koja ima oko 18 tisuća stanovnika. Mi, recimo, računamo s oko 500 filmofila iz te regije.”

“Ukoliko, međutim, želiš organizirati festival isključivo za tamošnje ljude, onda mu nemoj davati prefiks “međunarodni”. U tom slučaju bit će to festival koji organizira projekcije u sklopu nekog gradskog događanja…”

Jadran Puharić
Foto: Jelena Pintarić

U nekim od prošlih intervjua spominjali ste obilježavanje svibnja u Makarskoj isključivo kulturnim sadržajima?

J. P.: “U budućnosti želimo s MaFestom, makarskim strip-festivalom, napraviti kulturnu predsezonu u Makarskoj. Želimo cijeli svibanj obilježiti kulturnim sadržajem i već sad imamo viziju gdje će po tom planu DokuMA biti za tri, četiri ili pet godina.”

“Počeli smo s malim koracima, ali u doglednoj budućnosti želimo pozvati filmske studente i njihove profesore te stvoriti jednu fuziju i platformu van okvira samog festivala. Želimo najprije doći do regionalne, a potom i do europske razine, što bi trebala biti kruna našeg rada.”

J. V.: “Da citiram mislioca Ćiru Blaževića: ‘Da bi dospio u četvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva, moraš planirati osvajanje istog!’

J. P.:Tako je, točno to! No, nije ključna stvar biti bolji od određenog festivala. Bitno je stvoriti određenu masu ljudi koja će cijeniti dokumentarni film.”

Znači želite i nešto vratiti svojem rodnom kraju, a ne samo upućivati srdačne pozdrave iz metropole?

J. P.: “Nema ljepše stvari od odrastanja u jednoj takvoj sredini punoj sunca i sporog tempa života. Mjestu gdje možeš razmisliti što želiš od daljnjeg života. Mjesto je to i kojem želimo nešto vratiti. Cijeli naš organizacijski odbor nosi ta želja, koju bi ljudi u Makarskoj, nadamo se, trebali prepoznati.”

J. V.:Mi u ovaj projekt nismo ušli s isključivim ciljem organizacije festivala. Ušli smo i kao udruga koja će preko predprojekcija i suradnje s ostalim udrugama i festivalima dokumentarnog filma, od današnjih osnovnoškolaca i srednjoškolaca napraviti još 50-100 dodatnih ljubitelja dokumentaraca.”

“Naravno, nisam zaboravio ni trenutnih petstotinjak makarskih filmofila koji predstavljaju dobru bazu.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here