U proteklih par tjedana pogledali smo i niz starijih dokumentarnih naslova koje ćemo vam u nešto kraćem obliku predstaviti unutar jednog članka. Na repertoaru su nam se našli filmovi sa svih strana svijeta, a prostor među njima ugrabila je i hrvatska “Hip-hop priča iz Hrvatske” (2008) redatelja i novinara Igora Kolovrata.
“Picture of Light” (1991., Peter Mettler) ★★★ i 1/2
Poetski travelogue dokumentarac kanadskog filmaša Petera Mettlera o istraživanju mistične Aurore Borealis, “Picture of Light” (1991), uspjeli smo nekako iščeprkati zahvaljujući ažurnom Doc Allianceu i njihovom izvrsnom streaming sajtu DaFilms.com.
Uhvatili smo tek jedno Mettlerovo ostvarenje u besplatnoj retrospektivi spomenute stranice, ali već i samo cjelokupno svjetlosno iskustvo ohrabruje nas u budućoj misiji daljnjeg kopanja po Kanađaninovoj filmografiji.
Na pola puta između Markerovog “Sans Soleila” (1983) i Herzogovog “Encounters at the End of the World” (2007) Mettlerov dokumentarac je uglavnom kontemplativna nefikcijska razglednica iz subarktičkog pojasa na samom sjeveru Kanade.
“Svjetla se miču kao misli. Je li film surogat za pravo iskustvo?”, pita se Mettler u svojoj naraciji čitajući pomno formulirana vlastita filozofska stajališta o ljudskom postojanju, konzumerizmu i nelogičnostima koja ga pritišću sa svih strana.
Idiosinkratski “Picture of Light” nije svačija šalica čaja, no ukoliko volite sličnu estetiku, teško ćete se othrvati Mettlerovoj komibnaciji mistično-filozofske refleksije i vizualnih poslastica s ruba svijeta. A i upoznat ćete Stevea Bošnjaka, hrvatskog vlasnika motela u posljednjoj nastambi prije zasljepljujućeg bijelog ništavila.
“I Love You” / “Ja Tebe Lublu” (2011., Pavel Kostomarov, Alexander Rastorguev) ★★ i 1/2
Koncepcijski, sadržajno, rekli bismo i ideološki potpuno drugačiji ruski “I Love You” / “Ja Tebe Lublu” (2011., Pavel Kostomarov, Alexander Rastorguev) mozaični je smak svijeta modernog društva iz kuta/kamera trojice tinejdžera iz površinom najveće svjetske države.
Redateljski dvojac turnuo je kamere u ruke potpunih amatera iz Rostova na Donu, odabravši svoje kandidate među pedesetak pojedinaca kojima nije bio problem svijetu otkriti vlastitu intimu. Tražite li nešto drugačiji izričaj od uobičajene dokumentarne produkcije, “I Love You” bi na prvu loptu mogao djelovati kao nesvakidašnje nefikcijsko osvježenje.
No, teško je nakon početnih desetak optimističnih minuta naći opravdanje za pretipično pubertetsko preglumljavanje, garnirano uobičajenim nasiljem, primitivnim nagonima i prizemnim tumačenjem riječi “ljubav” ruske mlađarije koje biste na ulici / plaži / svemiru u velikoj većini slučajeva zaobilazili širokim lukom.
Zaobilaženje ovog dokumentarnog “Jersey Shorea” preporučujemo i vama.
“The Ambassador” (2011., Mads Brügger) ★★★★
Danski provokator Mads Brügger već je sa svojim prijašnjim projektima (“Red Chapel”, “Kim Jong-Il’s Comedy Club”) otškrinuo vrata kontroverzi, ušavši u Sjevernu Koreju kao lažni menadžer danske kazališne grupe, odnosno kao član male skupine performans umjetnika.
Ulozi su za neustrašivog Brüggera u “The Ambassadoru” (2011) nemjerljivo veći, iako je premisa ostala ista – lažnim predstavljanjem doći do pristupa informacijama kojima u normalnim okolnostima inače ne bi mogao ni primirisati.
Sjeverna Koreja je ustupila mjesto Srednjoafričkoj Africi, a vodviljske točke i kazališno menadžerstvo svježem diplomatskom statusu liberijskog veleposlanika, kupljenog za pišljivih 135 tisuća dolara.
Brügger očito nije dorastao diplomatsko-podzemnoj igri koju vode vješti dribleri iz visokih afričkih političkih krugova, ali količina informacija koju je uspio izvući u svojem covert-skrivene kamere stilu, djeluje više nego impresivno.
Uspio se danski redatelj, srećom, neozlijeđen izvući iz koruptivne afričke močvare, koja je samo u devedesetima izdala 2500 diplomatskih putovnica sumnjivim pojedincima, od kojih su mnogi posjedovali i kriminalne dosjee.
“The Ambassador” uistinu jest zabavna, dinamična, ali prije svega gorka satira jedne eksploativne kulture u kojoj su korupcija, kriminal i jeftina cijena ljudskih života pravilo koje ne potrvđuje zadanu iznimku.
“Hip-hop priča iz Hrvatske” (2008., Igor Kolovrat) ★★★★
Dugo smo se lomili oko gledanja poprilično dobro prihvaćene “Hip-hop priče iz Hrvatske” (2008) novinara Igora Kolovrata, kojem je spomenuti dokumentarac premijerni film takve vrste.
Ispostavilo se – bez naročito opravdanog razloga. Kolovrat je uspio u vlastitom naumu objektivnog i konciznog predstavljanja početaka jedinstvenog hrvatskog hip-hop fenomena krajem devedesetih godina.
U klasičnom, ankentnom stilu, Kolovrat je pred kamere “Hip-hop priče” uspio dovesti domaću repersku kremu koja je deset godina drmala hrvatskom estradom. Renman, Edo Maajka, Ugly Leaders, Phat Phillie, El Bahattee, Target i General Woo samo su dio uistinu impresivne liste koju je rookie redatelj osigurao svojem dokumentarnom prvijencu.
Ima u Kolovratovom filmu očekivane klasične nostalgije (demonstracije za 101-icu, prvi spot Tram 11-a za “Hrvatske velikane”…), oduševljenja rijetkim intevjuom s nikad prežaljenim El Bahatteejem (i idolopoklonstva višepotpisanog autora), ali i simpatične autorove woodyallenštine u trenucima kada zbog povećanja dramaturškog efekta i sam pokušava postati reper.
Gledljivo, dinamično i jedno od boljih hrvatskih dokumentarnih filmova kojima smo imali prilike svjedočiti u posljednje vrijeme.
