Dvadesetak minuta prije kraja dokumentarca Wernera Herzoga iz 2007. godine – “Encounters at the End of the World” – sada već ionako odavno hipnotizirane ljubitelje velikog njemačkog redatelja, odjednom zaslijepljuje nepregledno prostranstvo bijele antarktičke pustinje. U fokusu kamere skupina je od desetak kraljevskih pingvina. Družina se uskoro, gotovo matematički disciplinirano razilazi.
Navođena nepogrešivim instiktivnim GPS-om, većina crno-bijelih pernatih ljepotana odlazi u potragu za prijeko potrebnom hranom. Svi osim jednog. Jednog koji, gotovo dramski, svoj pogled usmjerava najprije na desnu, a onda i na lijevu stranu neposredne okoline. A onda, u djeliću sekunde pada odluka o izdvajanju iz dobro poznatog okruženja. I traženju svojeg puta. Puta koji će ga odvesti u sedamdsetak kilometara udaljene planine i koji će ga, ultimativno, i stajati njegovog zemaljskog postojanja…
Nenamjerna je to, ali i briljantna konačna metafora ovog njemačkog filmskog imperatora. U kojem smo smjeru krenuli kao ljudska rasa? Poštujemo li sebe, svoje bližnje? Svoju prirodu? Je li pojedincu dopušteno da mijenja svijet ili su takvi slučajevi uglavnom osuđeni na propast? Je li nam stalo do ičeg drugog osim vlastitog sebičnog prosperiteta?
Herzog je oduvijek prezirao generiku modernog društva, a njegova dokumentarna tematika uglavnom se, gotovo po nepisanom pravilu, zaustavljala na ramenima drugačijih, odbačenih, često prezrenih i okolini neshvatljivih pojedinaca na samoj margini društvene prihvatljivosti. Herzogova pripovjedačka teatralnost je nostaligčna, mekana i uvijek željno čekana. Dobrodošla i topla poput povratka u bakinu kućicu sa starom peći na drva. Da, njemački redatelj s razlogom je već godinama u vrhu dokumentarne Lige prvaka…
“Encounters at the End of the World”, još jedan u nizu Herzgovih elegičnih dokumentarnih eseja, govori o životu i radu znanstvenika na Antarktici, uglavnom smještenih na istraživačkoj postaji McMurdo. Ova otužna zapadnjačka stambena oaza podsjeća na svaki prosječni američko-europski gradić s fitness centrom, bankomatom, aerodromom… Slučajni namjernik katapultiran iz hrvatske kifle, McMurdo vjerojatno ne bi previše razlikovao od, recimo, Karlovca. Sa snijegom, ledenjacima i pingvinima.
Na Antarktici ništa ne dolazi besplatno. Na Antarktici nema prostora za krivi korak. Ukoliko dodirnete negostoljubivu oceansku tekućinu, bolje vam je da jednim okom budno pazite netom napravljeni ovalni otvor, koji doslovce znači razliku između života i smrti. Odlutate li izvan planirane rute, neće vam pomoći ni priručni kompas, koji zbog blizine magnetskog polja Južnog pola po defaultu gubi svoju zamišljenu namjenu.
Ljudsko društvo koje je Herzog zatekao na Antarktici uglavnom je skup obrazovanih poluhipijevskih zanesenjaka kojima je, kao odraslima, još uvijek dopušteno igranje s nešto kompliciranijim setom igračaka. Kada ti osobenjaci s doktorskim prefiksima istražuju tuljane, isticat će da njihovo glasanje ispod leda zvuči “poput glazbe Pink Floyda”. Kad jedan od njih zaroni ispod nepregledne antarktičke nogometne livade, spremno će je usporediti s najljepšom katedralom.
Na Antarktici ništa ne dolazi besplatno. Na Antarktici nema prostora za krivi korak. Ukoliko dodirnete negostoljubivu oceansku tekućinu, bolje vam je da jednim okom budno pazite na netom napravljeni ovalni otvor, koji doslovce znači razliku između života i smrti. Odlutate li izvan planirane rute, neće vam pomoći ni priručni kompas, koji zbog blizine magnetskog polja Južnog pola po defaultu gubi svoju zamišljenu namjenu.
No, “Encounters at the End of the World” je puno, puno više od pukog statičnog nabrajanja priručnih opasnosti za koje ste znali i davno prije padobranskog iskrcavanja Beara Grillsa. “Encounters at the End of the World” je vizualni meditativno-reflektivni doživljaj jednog još uvijek nepoznatog svijeta. Svijeta u kojem je moguće hodati pronstranstvima koje još uvijek nije dotaknula nasilna i konzumeristička fast-food brendirana čizma modernog društva. Herzog je snimio upozoravajući dokumentarni klasik o jednom drugačijem, gotovo paralelnom svemiru, u kojem je suživot, razumijevanje i poštovanje prirode norma a ne iznimka koja je potvrđuje.
Ovaj svemir, ovaj naš arogantni i beznačajni svemir – bez krzmanja se slažu i znanstvenici i sam redatelj – osuđen je na neminovnu propast. U pravom svemiru vaš samodopadni glas nitko ne čuje. U pravom svemiru, poput indijanskih kazina, jedino je kuća vječno na dobitku. Naša kuća je priroda. Je li itko ljudskoj rasi telefonirao tu informaciju?
