Redateljica Sini Anderson snimila je film “Punk pjevačica” / “The Punk Singer” (2013), biografski dokumentarac o nekadašnjoj liderici grupa The Bikini Kill i Le Tigre, Kathleen Hanni, koja je s početka devedesetih godina postala jedna od poster lica feminističkog Riot grrrl pokreta.
Beskompromisnog stava i s jezičinom zbog koje bi joj pozavidjela cjelokupna prva smjena čistačica bilo koje zagrebačke elektrotehničke škole, Hanna je relativno uspješno uspjela spojiti površnu spolno-političku agendu s vlastitim glazbenim talentom.
Sini Anderson nas u osamdesetak minuta ovog glazbenog – tipičnog govoreće glave/arhiva – dokumentarnog ostvarenja vodi kroz Hannine početke u kojima je The Bikini Kill često svirao u opskurnim klubovima bez zaštitara, pa sve do suočavanja ove feminističke glazbene ikone s godinama nedijagnosticiranom Lajmovom bolešću.
Upravo taj, posljednji dio Andersoničinog dokumentarca, koji kroz vlastitu spoznaju o smrtnosti i bolnu retrospektivu, napokon uspijeva rastočiti Hanninu najveća od svih kuja napornu kevlarsku zaštitu, možemo smatrati najboljim dijelom filma “Punk pjevačica”.
“Punk pjevačica” će za iskusniju dokumentarnu publike posve zasluženo zauzeti mjesto na odsutno-iritantno-desenzibilirajućoj polici nefikcijskog štanceraja, čija je glavna protagnostica završila poput svega protiv čega se borila tijekom čitave karijere – kao domaćica i druga violina svojem bogatijem i nemjerljivo talentiranijem mužu.
Dovoljno za empatično kimanje glave. Za popravljanje konačnog dojma o spomenutom filmu, međutim, vlak je već odavno spakirao kofere…
Za ljude čeličnih živaca i niskih očekivanja, prvih šezdesetak minuta dvodimenzionalnog feminističkog dokumentarnog manifesta vjerojatno će proći poput ugodnog izleta u Kumrovec. Da, vjerojatno nije teško pretpostaviti kako će nadobudnim djevojčurcima odraslim na Girl-power mashupu između Jelene Rozge i Beyonce, Hannin poklič: “U prvim redovima publike želim isključivo žene!”, djelovati poput spuštanja ženskog Mojsija s lokalne planine.
U stvarnosti, međutim, osim površne filozofije i relativno jednostavnih feminističkih pjesmuljaka, život predvodnice Riot grrrl pokreta zapravo je… neočekivano jednostavan, a samim time i predvidljivo nefilmičan.
“Punk pjevačica” će za iskusniju dokumentarnu publiku posve zasluženo zauzeti mjesto na odsutno-iritantno-desenzibilirajućoj polici nefikcijskog štanceraja, čija je glavna protagnostica završila poput svega protiv čega se borila tijekom čitave karijere – kao domaćica i druga violina svojem bogatijem i nemjerljivo talentiranijem mužu.
U moru kvalitetnijih naslova, čekanje na povremenu oazu kvalitetnog narativnog osvježenja djeluje poput nepotrebne dokumentarne blasfemije…
