Budimo potpuno iskreni: već nakon početnih deset minuta prikazivanja dokumentarca “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo” (2013) imali smo punu šaku koncepcijskih zamjerki na – estetski solidno, ali sadržajno ispuhano – ostvarenje srpske redateljice Marte Popivode.
Smješten u doba jugoslavenskih radnih akcija, masovki, ulickanih traktora i šeretskog srpsko-hrvatskoj osmijeha Oca nacije Josipa Broza Tita, “Jugoslavija…” prikazuje neka davno zaboravljena vremena u kojoj su naši roditelji, bake i djedovi zadovoljno jahali na mitskim jednorozima zadružnog bratstva i jedinstva.
Zanimljivo je s distance promatrati jedan danas gotovo utopijski socijalizam u kojem nekoliko tisuća mladih (i nevjerojatno mirnih!) prosvjednika čuva šačica milicajaca s pendrecima. Gotovo ljubomorno se morate diviti grandioznosti okupljanja naroda za Dan mladosti i jedinstvenom omamljenošću s larger than life pojavnošću Čovjeka u bijelom, čijem se lijesu u konačnici došla pokloniti kilometarska (to morate vidjeti!) kolona ožalošćenih diljem Jugoslavije.
No, Popivodin dokumentarac s arhivskom foto-video bazom, iz ove pozicije pretežno djeluje poput samodopadnog spomenika vlastitoj estetsko-umjetničkoj nenadjebivosti. Bez naročite supstance, najviše uvjetovane istinskim nepoznavanjem opisivane materije (Popivoda u Jugoslaviji živjela tek osam godina), dokumentarac srpske redateljice raskošna je, ali šuplja estetska utopija na klimavim sadržajnim nogama.
Kada netko umjesto materinjeg, počne svekolikom dokumentarnom puku docirati na engleskom jeziku – sve u svrhu što lakšeg proboja na inozemno tržište – kompletni dojam o marginalno zanimljivom vizualnom iskustvu postane još odbojniji…
