U posljednje vrijeme definitivno se ne možemo potužiti na izostanak dokumentarnih ostvarenja s tematikom revolucionarnog Arapskog proljeća na Bliskom istoku. Nakon nedavno apsorbiranih dokumentaraca o jemenskom (“Karama Has No Walls”, 2012.) i egipatskom (“The Square”, 2013.) narodnom ustanku protiv domicilnih diktatora, na red je došao još jedan film koji se indirektno pozabavio događanjima naroda na egipatskom trgu Tahrir, zbog kojeg je u 2011. godini s vlasti odstupio dotadašnji predsjednik Hosni Mubarak.
Za razliku od prethodna dva filma, srednjemetražni dokumentarac Španjolca Davida Muñoza, “Još jedna noć na Zemlji” / “Otra noche en la Tierra”, (2013) od samog starta je krenuo drugačijom nefikcijskom šumskom stazom i umjesto odašiljanja nestvarno surovih slika ubijenih civila, svoju konačnu poantu potražio je u analitičnijoj sociološkoj studiji tamošnjeg društva.
Španjolski redatelj u tom je spomenutom sociološkom mini-ekspermentu postavio niz fiksiranih sićušnih video-kamera u vozila kairskih vozača taksija i jednostavno – snimio njihove razgovore s putnicima. Konačni materijal na kraju je rezultirao jednim od najpreciznijih dokumentiranih društvenih analiza ove sjevernoafričke države u njenoj cjelokupnoj povijesti.
U svom tom revolucionarnom, prometnom i društvenom kaosu, pred gledateljima se izmjenjuju putnici najrazličitijeg stupnja obrazovanosti i financijskog zaleđa, kojima je bez iznimke jedini zajednički misaoni nazivnik tragična gospodarska situacija u domovini i, zapravo, beznađe nastalo višedesetljetnom Mubarakovom vladavinom.
Muñozove kamere snimile su svakojake prizore, koje šira svjetska javnost vjerojatno nikada na svoju ruku ne bi uspjela pohvatati. U jednoj sasvim neobičnoj noći, usred revolucionarnog zanosa na trgu Tahrir, desetak vozača – među kojima i jedna vozačica – svoje su klijente razvozili diljem kairske metropole kroz tamošnji prometni krkljanac u kojem uglavnom najglasniji i najagresivniji četverokotačni trubač uspijeva izboriti prvenstvo prolaza.
Za nekog tko se prvi put susreće s egipatskom kulturom, vjerojatno će početnu nevjericu izazvati uporna činjenica o stoljećima ukorijenjenoj egipatskoj umjetnosti cjenkanja, koja se proteže od kupovanja tepiha na lokalnom placu, pa sve do dogovaranja vožnje u taksiju.
U svom tom revolucionarnom, prometnom i društvenom kaosu, pred gledateljima se izmjenjuju putnici najrazličitijeg stupnja obrazovanosti i financijskog zaleđa, kojima je bez iznimke jedini zajednički misaoni nazivnik tragična gospodarska situacija u domovini i, zapravo, beznađe nastalo višedesetljetnom Mubarakovom vladavinom.
Muñozov film obiluje i popriličnom količinom tragikomičnih, nama kulturološki gotovo nepojmljivih situacija, poput one u kojoj jedan egipatski muškarac ulazi u taksi kojim upravlja, zamislite – žena. “Žene trebaju ostati kod kuće”, odmah je u startu ispalio putnik-namjernik, zaključivši kako one “ionako svojom slabom vožnjom rade probleme na cesti”.
“Još jedna noć na Zemlji”, naravno, nije film bez vlastitih boljki, naročito u prvom, neusporedivo lošijem i razvučenijem dijelu. Tek nakon nekog vremena i produbljivanja spoznaja o stvarnim problemima malih ljudi zakopanih ispod željeznih kostiju jednog anakronog sistema, Španjolčev dokumentarac napokon počinje otkrivati i ispunjavati neku svoju početnu senzibilirajuću misiju.
“Još jedna noć na Zemlji” je šarolik i gotovo dodirljivo mirisan, na trenutke zapanjujući dokumentarni film čija druga polovica uvelike nadoknađuje nervozno propadanje gasa u prvih dvadesetak minuta. Vađenje duhana iz grudnjaka, nervozni nogometni fanovi i egipatska Barcelona samo su dodatni bonus sasvim solidne Muñozove reality direct cineme.
