Budimo potpuno otvoreni – Oscarom nominirani “Prljavi ratovi” / “Dirty Wars” (2013) redatelja Ricka Rowleyja te poznatog istraživačkog novinara Jeremyja Scahilla (producent i koscenarist s Davidom Rikerom) nije otvorio naročito šokantnu lepezu novih saznanja o američkom vojnom aparatu i njegovom mutnom djelovanju diljem planete.
Sad kad smo već na početku amputirali prvodojmaške slonove iz lokalne recenzijske staklarne, zašto onda odmah i ne istaknuti nepoderivi zaključak kako su Rowley i Scahill zajedničkim snagama snimili docu-poem (hvala američkim kolegama na izrazu) dokumentarac koji će vam danima ostati u osjetilnoj periferiji….
Jeremyja Scahilla definitivno ne možemo optužiti za dokumentarističko pomodarstvo i prvoloptašku zarazu nefikcijskom umjetnošću nakon uobičajenog ispunjavanja listića u lokalnoj kladari. Kao prvoklasni istraživački novinar, ovaj Amerikanac već je jednom u aferi “Blackwater” (privatne vojne kompanije u kontroverzama u Iraku i Afganistanu) uzdrmao temelje tamošnje vojno-političke vrhuške.
U tamošnjem bliskoistočnom komadu biblijskog kaosa, u kojem “noći pripadaju Talibanima”, američki novinar uz pomoć izvrsne Rowleyjeve fotografije pokušava uhvatiti fragmente ratnog ludila u kojima je njegovim uniformiranom sunarodnjacima dopuštena perolaka lakoća na oružju dnevnog izbora. U Afganistanu vaš život ionako ne vrijedi previše. Afganistanski još i manje…
Za svoj najnoviji istraživački projekt Scahill je izabrao putovanje u Afganistan, jedan od posljednjih autentičnih, i za predsjednika Baracka Obamu – naslijeđenih vrućih ratnih krumpira.
U tamošnjem bliskoistočnom komadu biblijskog kaosa, u kojem “noći pripadaju Talibanima”, američki novinar uz pomoć izvrsne Rowleyjeve fotografije pokušava uhvatiti fragmente ratnog ludila u kojima je njegovim uniformiranom sunarodnjacima dopuštena perolaka lakoća na oružju dnevnog izbora. U Afganistanu vaš život ionako ne vrijedi previše. Afganistanski još i manje…
Kada gledatelje ne bombardira sirovom dokumentacijom američkih zločina, poput prikazivanja mrtvih civila i naročito slikama izmasakrirane djece, Cahilov i Rowleyjev ekspozitorno-participativni dokumentarac dramaturški naboj uglavnom gradi na povećoj vreći fikcijskih tehnika (igrana dramatizacija određenih scena, Scahillova samovažna i pomno planirana naracija, zamrznute fotografije i pripadajući zvukovi…), što “Prljavim ratovima” daje i popriličnu filmsku težinu.
No, prije svih maloprije spomenutih điđi-miđi i ponekad uistinu očite redateljske želje za zadržavanjem gledateljeve pozornosti na ovom tehnički uzglancanom nefikcijskom BMW-u, možemo slobodno zaključiti kako “Prljavi ratovi” uz “Restrepo” (2010) i “Armadillo” (2010) spadaju u vjerojatno najrealniji prikaz stanja u ratnim psihozama odavno poharanoj afganistanskoj pustinji.
Jesmo li oduvijek bili svjesni američke nesamokritičnosti, pogotovo na vojnom polju? Vjerojatno. Jesmo li oduvijek beskompromisno mogli povezati ljudsko lice s patnjama običnih Afganistanaca koji su se, najmanje svojom krivicom, našli između američkog čekića i talibanskog nakovnja? Ne, vjerojatno ne…
I zato su “Prljavi ratovi” nesumnjivo jedan od bitnijih prošlogodišnjih filmova, koji su u jednu Pollockovu sliku spojili Jay Lenovo posprdno patroniziranje i afganistansku djevojčicu koja anđeoski nevinim glasićem opisuje brisanje svoje obitelji s lica zemlje; vađenje metaka iz afganistanskih civila i ignorantske vojne vrhuške; obasipanje JSAQ specijalaca izrazima nepodijeljene zahvalnosti i jedne zauvijek izgubljene mlade sudbine, čiji se izrazi sreće i veselja više neće ponavljati izvan gabarita jedne sasvim obične video-vrpce.
Pustite Cahilov larger than life/film-noir nastup i povremeno redateljsko GPS-ovsko navođenje osnovnim setom raspoloživih emocija. “Prljavi ratovi” su važan, analitičan i beskompromisan dokumentarni film, koji je zaslužio većinu dodijeljenih kritičarskih hvalospjeva.
