Poznati i priznati redatelj Malcolm Clarke vjerojatno se već odavno navikao na jarki sjaj Oscarovskih reflektora. Iako nemjerljivo slabije voltaže nego u, primjerice, igranoj konkurenciji, Clarke je svoje mjesto pod tim obasjavajućim snopom već odavno zaslužio dokumentarcima “You Don’t Have to Die” (1988) – za kojeg je 1989. i uspio osvojiti prestižni kipić u kratkoj kategoriji – i dugometražnim “Prisoner of Paradise” iz 2002. godine, koji mu je donio nominaciju za najcjenjeniju filmsku nagradu na svijetu.
Desetak godina kasnije, Clarke je ponovno u žiži svjetske pažnje sa svojim najnovijim kratkim dokumentarnim filmom, “The Lady in Number 6“ (2013), čija mu je priča o 109-godišnjoj pijanistici Alice Herz-Sommer ponovno prisrkbila nominaciju za Oscara.
Zapanjujući i gotovo nevjerojatni životni put imala je Clarkeova glavna junakinja, počevši od odrastanja u tadašnjoj Čehoslovačkoj i igranja s obiteljskim prijateljima Gustavom Mahlerom i Franzom Kafkom, zatim iznimnih pijanističkih uspjeha i rasprodanih koncertnih hala, pa sve do odlaska u zloglasni logor Theresienstadt, propagandnu nacističku stepenicu prije crnorupaškog ništavila u Auschwitzu.
“The Lady in Number 6” minimalistička je posveta izdržljivosti i otpornosti ljudskog duha, koji se čak i najtežim okolnostima očajnički bori za svaku minutu pogleda na vlastiti komadić slobodnog neba. Koji se, kao u slučaju Clarkove 109-godišnje britke i neslomljive Čehinje Alice, manifestirao u obliku sviranja klavira, a kasnije i piccolo flaute.
Clarke nas svojom sigurnom, toplom i često neizbježno sjetnom rukom uvodi u – za današnje vrijeme nezamislivi – horor Drugog svjetskog rata i sumorne namaze pripadajućeg holokausta, čiji su epilog i samo pričanje o njemu dočekali tek rijetki sretnici.
“The Lady in Number 6” minimalistička je posveta izdržljivosti i otpornosti ljudskog duha, koji se čak i u najtežim okolnostima očajnički bori za svaku minutu pogleda na vlastiti komadić slobodnog neba. Koji se, kao u slučaju Clarkove 109-godišnje britke i neslomljive Čehinje Alice, manifestirao u obliku sviranja klavira, a kasnije i piccolo flaute.
“Glazba je Bog! Glazba je Bog”, euforično višestruko nagrađenom redatelju uzvikuje gospođa Alice u svom londonskom domu, okružena svojim prijateljicama Zdenkom i Anitom, također preživjelim sudionicama holokausta.
Zdenka Fantlova, poznata češka književnica, također bi komotno mogla biti glavnim subjektom bilo kojeg dokumentarca o Drugom svjetskom ratu. Što reći o sudbini koja je preživjela svakodnevno pozdravljanje s dr. Mengeleom u Auschwitzu ili koja je izvukla živu glave iz gomile poluraspadnutih tijela manje sretnih židovskih supatnika?
No, kratki dokumentarni film “The Lady in Number 6” ni u kojem slučaju ne možemo svrstati u klasični i već tradicionalni filmski poklon preširokom oltaru nevinih nacističkih država u Drugom svjetskom ratu.
Clarkeov dokumentarac – prožet suptilnom klasičnom glazbenom podlogom, intervjuima prevučenim mistično-sanjivim filterima i domišljatoj ali ne pretjeranoj upotrebi arhivskih snimaka – zapravo je odmjerena i inteligentna oda jednom nevjerojatnom životu.
Priznanje i zahvala jednoj istoj takvoj nevjerojatnoj individui koja je s muzikom u srcu, osmijehom na licu i mudrosti u tim svojim nesalomljivim kostima, uspjela nemoguće – poslati bosanski grb Crnom koscu. I usput pričati o tome…
