Početna Intervjui Nebojša Slijepčević: "Za "Gangstera" smo znali da će biti hit, a Hrvati...

Nebojša Slijepčević: “Za “Gangstera” smo znali da će biti hit, a Hrvati misle da je Đelo naš najpoznatiji dokumentarist”

-

Pomalo nevjerojatno zvuči činjenica da je 41-godišnjem Zagrepčaninu Nebojši Slijepčeviću dokumentarac “Gangster te voli” (2013., Restart) prvi izlet u dugometražne nefikcijske vode. Snimao je taj filmski umjetnik kratke igrane i dokumentarne filmove, a našlo se u njegovom opusu mjesta i za crtane junake (“Pas/zec”, 2012.). Hrvatskoj javnosti vjerojatno je najpoznatiji po genijalnom dokumentarnom serijalu “Direkt”, čiji je bio jedan od osnivača. Također, vrijedi spomenuti i njegov aganžman na dokumentarnim serijalima “City Folk – Zagreb”, “Ostati živ” i “Romi u Evropi”.

S Nebojšom Slijepčevićem porazgovarali smo nekoliko dana prije hrvatske premijere njegovog dokumentarca “Gangster te voli” (6. veljače). Bez dlake na jeziku, kao što ćete i sami vidjeti, hrvatski dokumentarist otvorio nam je dušu u jednom od najboljih i najdomljivijih intervjua od osnutka portala Dokumentarni.net.

Nebojša Slijepčević, redatelj nama omiljenog dokumentarca “Gangster te voli”, ali i jedan od pokretača kultnog dokumetarnog serijala “Direkt”… Nisam siguran koliko je šira javnost upoznata s tom činjenicom, ali moram priznati da niti ja nisam imao spoznaju o tvojem angažmanu na tom vanserijskom i svevremenskom dokumentarnom dragulju.

“Bio sam prvi potpisani redatelj “Direkta”, ali on nije bio samo moj projekt. Nekoliko nas je osmislilo i napravilo cjelokupni serijal. Radio sam to nekoliko godina, a onda sam shvatio da sam izgubio početni entuzijazam. Znaš kako je kad tri ili četiri godine radiš jedno te isto…”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

U to doba “Direkt” je izgledao doista revolucionarno. Neka me netko ispravi, ali ja niti danas na našim televizijama ne vidim emisiju ili serijal sličnog kalibra i emotivnog dosega.

“Pa, bio je revolucionaran. Ali ja sam uvijek govorio, a to radim i sada, da jedino što tada nismo napravili – da jednostavno nismo radili gluposti. “Direkt” je bio kvalitativni skok, no ne zbog njegove posebne kvalitete, već zbog činjenice kako sve zajedno nije bilo jako loše. Mi smo u to vrijeme napravili nešto što se meni činilo logičnim. Nismo tražili ljude da se pretvaraju, niti smo ih našminkavali, već smo im došli doma i pitali ih najnormalnija pitanja.”

Sad si ispao i preskroman. Recimo, meni je “Direkt”, kad je tek kretao, potpuno promijenio predožbu o dokumentarnim filmovima. Uz sadržajnu komponetu, “Direkt” je imao i dobro razvijenu tehničko-koncepcijsku stranu medalje.

“Gledaj, tada su nas na HTV-u grdo gledali jer smo napravili nešto što dotad ljudi nisu voljeli, a i nisu pretjerano radili. Mi smo otpočetka rekli da će “Direkt” biti tehnički na minimumu kvalitete, ali da ćemo snimati na mjestima gdje nitko dotad nije ušao. Rekli smo da će naša slika biti malo žuta, zrnata i bez rasvjete, ali i da će biti autentična!”

“Tada su se počele upotrebljavati i one DV kamere, pa si tu priču mogao izgurati i se strane. Nije odmagala ni činjenica o blažim tehničkim kriterijma HTV-a u odnosu na današnja vremena.”

Je li u to vrijeme počela neka tvoja ljubav prema dokumentarcima?

“Zapravo je tu nekako počelo. Nisam prije toga imao planiranu karijeru u dokumentarizmu. Ne mogu reći da sam prije bio neki veliki fan dokumentaraca, iako sam, naravno, imao svoje omiljene filmove, kako dokumentarne tako i igrane. Ja sam ti ona prva ratna generacija koja se školovala i radila u devedesetima, koje su ostavile crnu rupetinu iza sebe…”

“Kad sam izašao s Akademije, nisam imao pojma što bih sa sobom. Onda sam najprije asistirao, da bi me poslije nazvao Hrvoje Mabić, moj prijatelj dokumentarist iz Fade In-a, s kojim sam osmislio “Direkt”. Imali smo sreće da ga je otkupio HTV i tako smo počeli raditi dokumentarce.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Koliko sam dobro pohvatao stvari, “Gangster te voli” je tvoj prvi dugometražni dokumentarni film. Zašto je publika toliko dugo morala čekati na tvoj punokrvni nefikcijski prvijenac?

“Valjda to nisam imao u glavi. Vjerojatno zato što sam učio zanat, radeći “Direkt” i kratke dokumentarce.”

Kad smo razgovarali s tvojim kolegom Borisom Mitićem, on nam je svoje srednjometražne dokumentarce objasnio financijskom pozadinom. Naime, takve kraće filmove lakše je prodati na televizijskom tržištu. U početku sam mislio da je to i tvoj razlog odgađanja snimanja dugometražnog prvijenca.

“Znaš što? Zapravo nema nekog jakog razloga. Jednostavno se nije desilo. Dobro, ja sam dosta kritičan, i prema onome što radim, tako da sam si postavio visoke kriterije. Pa onda čekaš, i čekaš, dok se neke stvari ne poklope.”

Vrijeđa li te kao dokumentarista spoznaja o obezvređivanju tvoje umjetnosti od redatelja pravih, fikcijskih filmova? Većini takvih pojedinaca snimanje dokumentaraca samo je stepenica prema ulasku na veliku igranu scenu…

“Mislim da je to krivo, netočno i kako je to znak neobrazovanosti. Zašto? Zato jer je dokumentarni film različita forma od igranog. Teže ga je napraviti pošto si u igranom filmu limitiran svojom maštom, ali i novcima. Dokumentarni film, pak, zahtijeva mnogo više autorske kompetencije.”

“U igranom filmu ti, primjerice, za svaki dio posla možeš naći osobu koja će taj isti posao odraditi za tebe. U nekim produkcijama, pogotovo holivudskim, doslovce svatko može izrežirati film. To se i zbiva u zadnje vrijeme.”

I ne samo to, za razliku od redatelja igranih filmova, ti kao dokumentarist imaš i dodatnu odgovornost prema osobama i situacijama koje snimaš.

“Da, imaš i etičku odgovornost. Jer pazi, složiti 80 ili 90 minuta filma u zaokruženu dramaturšku i estetsku cjelinu, zahtijeva puno veći intelektualni, tehnički i umjetnički napor. Dokumentarna umjetnost je čišća i manje artificijalna.”

“Po meni je dokumentarni film superiornija forma u odnosu na igrani, koja od autora traži više sposobnosti. Bez potcjenjivanja redatelja igranih filmova, ali autori dokumentaraca moraju znati dobro snimati, montirati, imati dobre socijalne vještine i generalno poznavati sve tehničke stvari. Praktički nema dijela filmske produkcije za koji ne znamo kako funkcionira.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Opet se vraćamo na intervju s Borisom Mitićem, ali zaista je rekao još jednu izvanrednu stvar, ističući vlastitu epifaniju o “banalnosti igranih filmova”. Rekao je Boris: “Dokumentarci ti nude istu energiju i zanos poput igranih filmova, a još su usto i stvarni.” Slažeš li se s tim?

“Igrani film često zadovoljava kriterij eskapizma. Za većinu ljudi gledanje filmova i jest eskapizam. Kad dođeš doma nakon 12-satnog radnog vremena, onda ideš gledati, recimo, “Seks i grad”. To je razumljivo, pošto i ja to radim. Ali sad govorimo o umjetnosti koja zahtijeva određeni intelektualni napor kod gledatelja, i u tom segmentu je dokumentarni film superiorniji od igranog.”

“Pitao si me prije početka intervjua jedno pitanje o “Gangsteru”, pa ću ti sada odgovoriti. Meni kao redatelju je bitno da budu zadovoljene obje strane – da gledanje filma bude ugodno iskustvo, jer elitizam na velikom platnu mi zvuči gotovo snobovski. Film je umjetnost koja ima sposobnost doprijeti do svakog gledatelja.”

Takav elitizam si mogu priuštiti samo redatelji s financijskim ili umjetničkim zaleđem.

“Onaj koji dobije financijska sredstva od HAVC-a, ima dužnost prema ljudima koji su mu i omogućili rad na filmu, a to su porezni obveznici. Ako već radiš u toj branši, daj ljudima proizvod koji nije nečije privatno samozadovoljavanje. Ili ako već ideš u elitizam, smatram da bi se onda trebalo raditi o umjetnički vrhunskom ostvarenju. Nečemu što se može prikazivati i u svjetskim galerijama.”

‘Hajmo malo na tvoj dokumentarac “Gangster te voli”. Koliko te iznenadila cjelokupna gungula oko Nedjeljka i ekipe? Imam osjećaj da ste već pomalo prešli u kultnu stratosferu, a dokumentarac još uvijek nije ni zakoračio u naša kina.

“Lagao bih kad bih ti rekao da Vanja (Jambrović, producentica “Gangstera” iz Restarta, op. a.) i ja, koji smo zapravo skupa napravili film, nismo vjerovali u takav konačni rezultat – da se radi o hitu. Kad neki film radiš toliko dugo kao što smo mi radili dokumentarac “Gangster te voli”, iz prve ruke vidiš pozitivne reakcije ljudi kojima smo ga pitchali.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

“Čak bih rekao da nam je to bilo i opterećenje. Lako je napraviti četiri – pet zabavnih minuta, ali ‘ajde ti to proširi na cjelokupni film u trajanju od 80 minuta. Koliko puta sam vidio genijalne trailere a slabe filmove. I obratno. E sad, koliko daleko će ići cijela priča, ne znam. Mi ga puštamo u kina jer vjerujemo u njegove kvalitete. Kad bi nam se poklopile neke karte, vjerujem da bismo napravili izvrsnu gledanost za jedan dokumentarni film.”

“S financijske strane priče, naravno da smo svjesni da nećemo puno zaraditi od prodanih kino-ulaznica. Ali ovo je i naš inat, kojim želimo izjednačiti tretman dokumentarnog filma s igranim. Da, želimo ravnopravan tretman koji smo, mislim, zaslužili superiornijim uspjehom naspram igranim filmovima na svjetskim festivalima. Umjetnički smo dokazali tu ravnopravnost, ali i po komercijalnom potencijalu gledajući omjer uloženo-vraćeno od strane HAVC-a.”

Dobro, ali zar nije bitna i ta druga, umjetnička komponenta u cijeloj priči? Zar nije bitno i širenje dosega hrvatskog filma u svjetskim okvirima?

“To sigurno. Ali neke stvari se, nažalost, moraju argumentirati i brojkama. Ja isto mislim da nije sve u suhim brojevima… Da ti kažem konkretne brojke – u Hrvatskoj dokumentarni film od HAVC-a dobija sedminu ili osminu sredstava namijenjenih igranom filmu. U nekim razvijenijim kinematografijama taj omjer kreće se oko 1:3.”

“Takva raspodjela sredstava je cilj svih nas koji se bavimo dokumentarnim filmom. Znači, ne želimo ravnopravnu raspodjelu sredstava, već samo trećinu. Naravo da ne možemo i ne trebamo dobiti istu količinu novaca, ali ni taj omjer 1:8 jednostavno nije realan. Takvo trenutno stanje dovodi nas u situaciju u kojoj nismo u poziciji raditi dobre dokumentarne filmove. Imamo znanje, ideje i talentirane ljude.”

“Postoji i publika koja bi gledala naše filmove, no kao prepreka stoji nerazumijevanje određenih ljudi koji raspoređuju sredstva i njihova naklonost igranom filmu.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Evo, Nebojša, Dokumentarni.net upotrebljava svoje posebne moći i nudi ti HAVC-ov budžet na raspologanje. Koju bi prvu stvar napravio s njim?

“To je bar jednostavno. Stavio bih omjer 3:1 za igrani film, umjesto današnjih 7:1 ili 8:1. Samim time i dokumentarni filmovi bi dobivali više novaca.”

Snimanje “Gangstera” nije počelo obećavajućim tonovima. U prijašnjim intervjuima govorio si o inicijalnoj ideji snimanja dokumentarca o dogovorenim brakovima. No čak i kad si čuo za Nedjeljka Babića – Gangstera, najprije si mislio da cijela ideja nije vrijedna dokumentarne ekranizacije. Da bi stvar bila gora, kasnije ti je usred snimanja suradnju otkazala glavna junakinja…

“To je, po meni, neki normalan proces kod stvaranja dokumentarnog filma. Ja sam imao jednu privatnu opsesiju koja bi ironizirala instituciju braka. Tako je i krenula cijela ideja. Najprije sam upoznao jedan bračni par u kojem je muška strana bila iz Hrvatske a ženska iz Indije, i koji se nalaze u sretnom braku već deset godina. Upoznali su se zahvaljujući bračnom posredniku. Ona govori bengalski, on hrvatski, a niti jedno od njih ne zna ni riječ engleskoj jezika.”

“Meni je to bilo genijalno, u stilu: “Imaju uspješan brak, a ne mogu međusobno komunicirati. Možda to i jest prava tajna dobrih brakova, pošto se ne mogu ni svađati” (smijeh). Iz toga je krenuo inicijalni research, pa smo počeli tražiti ljude koji se bave bračnim posredništvom.”

“Onda mi je Vanja došla s viješću o pronalasku Gangstera, za kojeg su rekli da je genijalan lik. Malo samo ga proguglao, ali po novinarskom tretmanu – kao što oni često znaju raditi – više sam ga doživio poput lokalnog redikula, čovjeka za one linerske viceve. Mislio sam da će na tome sve i završiti. Ali onda smo otišli u Imotski i zapravo otkrili Nedjeljkovu zabavnu osobnost, kao i potencijal koji bi mogla nositi ta konkretna dokumentarna priča.”

“Za dobar dugometražni dokumentarni film moraš imati upečatljivog glavnog junaka, zaplet i podtekst. Junak i zaplet ti daju zanimljivost za vrijeme gledanja filma, a podtekst ti osigurava osjećaj smisla, spoznaju da nisi gledao isključivo jednodimenzionalnu zabavu tijekom 80-90 minuta boravka u kinu.”

“Činilo mi se da Nedjeljko ima sve te elemente. S druge strane, mi u tom trenutku nismo imali zaokruženu priču “Gangstera”. Vidjeli smo gdje bi se priča mogla nalaziti, ali smo je morali tražiti sljedećih godinu dana.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Što se onda dogodilo? HAVC je osigurao određene novce, no pretpostavljam da to nije bilo dovoljno za zatvaranje financijske konstrukcije?

“Da, nije bilo dovoljno. Imali smo čovjeka, temu i željenu priču, koja se trebala vrtiti oko jednog pokušaja Gangsterovog ljubavnog spajanja, ili kako bi on rekao – rješavanja. Vrlo rano smo odlučili da taj njegov klijent bude žena, pošto u Imotskoj krajini ionako postoji deficit članica nježnijeg spola.”

“Slobodnih i neoženjenih muškaraca, s druge strane, tamo ima u izobilju. No nama je bilo zanimljivije napraviti tu kontru sa ženom. Tu se sada vraćamo na moju početnu ideju da to bude autsajder, poput strankinje koja ne pripada ovom okruženju. Pretpostavljali smo da bi za vrijeme snimanja u Imotskoj krajini na površnu moglo svašta isplivati na površinu, kao nacionalizam primjerice.”

Koliko se tebi kao čovjeku drugačijih moralnih načela bilo teško distancirati od te zatečene ksenofobno-zadrte sredine? Jesi li svoje likove gledao isključivo preko nišana objektiva vlastite kamere ili si se ipak uspio povezati s tim ljudima?

“‘Ajmo to postaviti na ovaj način. Najlakše je doći u novu sredinu i onda se prema tamošnjim ljudima postaviti s uzvišene moralno-pametujuće visine. Meni je bilo jako bitno ne donositi sudove, barem dok ne shvatim i razumijem pozadinsku priču. Zato je, između ostalog, rad na ovom dokumentarcu trajao toliko dugo. I danas suosjećam sa svojim likovima, koji nisu loši sami po sebi. Više bi ih okarakterizirao tragičnim tonovima i kao osobe koje je dosta uvjetovala i okružujuća okolina.”

“Ti ljudi koji sad imaju četrdeset ili pedeset godina… Njih je snašla situacija koja je jednostavno bila previše za mnogo pojedinaca u sličnim životnim uvjetima. Za vrijeme njihovog životnog vijeka dogodio se civilizacijski napredak od dva stoljeća. Oni su se rodili u uvjetima iz 19. stoljeća, u kojem su muško-ženske uloge bile jasno određene. I sad, odjednom, u kratkom vremenu se događa skok u 21. stoljeće. Nisu se svi tome prilagodili, pogotovo mi muškarci, koji smo malo gluplji spol.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Da, te ljude je na prvu loptu zapravo iznimno lako mrziti. I zbog nacionalizma, i zbog ksenofobije, ali i zbog svojih primitivnih stavova. A opet, koliko su takvi ljudi različiti od osnovnog mindseta prosječnog hrvatskog muškarca, pogotovo kad promatramo muško-ženske odnose? Svi bi, valjda, željeli imati manekenku i kuharicu u kući, dok se mi s druge strane ne možemo pohvaliti naročitim međugalaksijskim uspjesima.

“Misliš li da se gledatelji u našem filmu potiču na mržnju prema glavnim likovima?”

Ne, ne bih rekao da se potiče mržnja. Lakše je, vjerojatno, gledati s visoka na te ljude iz ove perspektive, pošto ksenofobija, rasizam i ukorijenjene predrasude nisu toliko očito izražene u gradskim sredinama. Što opet ne znači da tih stvari nema u većim gradovima…

“Slažem se. Mislim da su u Zagrebu ljudi dovoljno lukavi i da neće nositi majicu Crne legije, kao što je nosi jedan od naših likova na bikijadi, tvrdeći da se tako zove njegov bik. A opet, svjedoci smo održavanja mise za Antu Pavelića u centru Zagreba. O čemu onda pričamo…”

I unatoč svemu, ti si vlastitim junacima dao ljudsku dimenziju. Sviđa mi se to, vrlo lako si mogao zabrazditi u propovjednički rukavac, ali umjesto toga kao da si rekao: “Gledajte, ne slažem se baš s njihovim stajalištima, ali svatko od nas je čovjek sa svojim vrlinama i manama.”

“Prije svega, to su živi ljudi, Ne smiješ u dokumentarcu čovjeka svesti na simbol. Meni su ti ljudi tragični jer… Pazi kako izgleda život jednog tipičnog gastarbajtera – on je sa 18 ili 19 godina otišao iz sela u Imotskoj krajini. Završio je možda srednju školu i otišao raditi, i to bez papira, na baušteli u Njemačkoj. Kad mu završi radni dan, ide spavati u baraku ili odlazi u lokalnu balkansku birtiju s ostalim šljakerima.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

“Ne ide učiti njemački, niti se ide družiti s Nijemcima. Ako mu je do seksa, može jedino posjetiti bordel. Zbariti Nijemicu ne može, pošto ne zna jezik. A ne može naučiti jezik pošto ga niti nema gdje naučiti. Uz sve to, mora se paziti policije da ga pijanog ne legitimira. Na toj baušteli radi za 100 eura dnevno, od čega polovicu šalje doma.”

“Živi kao u zoološkom vrtu. Niti se obrazovao, niti je ostvario bilo kakvu vezu. I sad nakon dvadeset godina rada na baušteli, takav čovjek vraća se u domovinu. Vjerojatno je i malo potrošen od napornog rada, i jedino što posjeduje jest torba s 30 ili 40 tisuća eura.”

Po tvojem mišljenju, jesu li ljudi odrasli u takvim ruralnim mjestima zapravo uvjetovani svojom geografskom točkom rođenja?

“Naravno da su uvjetovani. Uvjetovani su i poviješću jer je Imotska krajina bila pogranično i siromašno područje. Sve je to posljedica siromaštva, uključujući i ksenofobiju. S te strane ih je lako razumjeti, no to ne znači da bismo automatski trebali prihvatiti njihovo ponašanje i rješenja koja su izabrali.”

Misliš li da su ljudi dole ksenofobni?

“Mislim da je cijela Hrvatska ksenofobna. Ksenofobni smo kao nacija i bojimo se stranaca. Nemojmo se zavaravati, cijela Hrvatska je takva, iako ima gradova poput Rijeke koja je izuzetak, ali i tamo sigurno ima skinheadsa.”

Pričao si da je publika na jugu zemlje jako dobro prihvatila tvoj dokumentarac “Gangster te voli”. E sad se postavlja pitanje jesu li oni uopće shvatili poantu filma koji je na neki način uperen protiv njih?

“Ne bih rekao da je uperen protiv bilo koga, niti bih govorio o poanti. Samo bih istaknuo iskustvo gledanja. Kad pogledaš 80-minutni film, on ti ostavi određeni filing, napravi neko unutarnje iskustvo. Možda su ga ljudi u južnijim krajevima gledali na drugačiji način od stanovnika Zagreba ili Zuricha.”

“No svi koji su gledali dokumentarac “Gangster te voli” složili su se oko njegove istinitosti. Rekli su da film pokazuje stvari onakvima kakve uistinu jesu. Zato mislim da se nitko ne može ljutiti i reći kako je film loš pošto pokazuje istinu.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Idemo na najaktualnije teme. Nedavno si dobio potporu HAVC-a za svoj novi dokumentarac “Zen majstor je rekao…” Možeš li nam malo opisati o čemu se točno u filmu radi i kako bi ukratko našim neupućenim čitateljima objasnio pojam razrade projekta?

“Da, dobio sam sredstva, i to za dva filma. U HAVC-ovom sustavu financiranja dugometražnih dokumentarnih filmova postoje tri nivoa: razrada scenarija, razrada projekta i snimanje samog filma. Mi smo s dokumentarcem “Zen majstor je rekao…” trenutno na drugoj stepenici, razradi projekta. Ovo nije projekt koji sam sam smislio, već je to djelo dviju novinarki – Ane Šegote te Bisere Fabrio.”

“Ja sam tu pridružen u drugoj fazi. Njih dvije su napravile research teme i scenarij. Također, pronašle su osnovnu temu i glavne likove. To ti je, ukratko, stepenica zvana razrada scenarija. Razrada projekta je faza financiranja samog filma. Mi ćemo s ovim novcima napraviti trailer i s njim odlaziti na pitchinge u želji pronalaska dodatnih sredstava za završetak dokumentarca.”

Koja je glavna radnja “Zen majstora”?

“Dokumentarac govori o kineskom cirkusu čiji je vlasnik jedan Nijemac. Mi ćemo pratiti jednu mladu, 14-godišnju artisticu, u njezinoj prvoj godini nastupa. Spomenuti Nijemac svake godine odlazi u Kinu birati nove akrobate, uglavnom vrlo mlade curice i dječake.”

“I sad možeš zamisliti situaciju u kojoj se nalazi ta 14-godišnja djevojčica. S jedne strane, obići svijet s cirkusom sigurno spada u svačiji san snova. S druge, zamisli da te netko s 14 godina baci u ralje života. To je zahtjevna situacija, kako s emotivne, tako i s fizičke i psihičke strane. “Zen majstor je rekao…” će biti skup film.”

“Počet ćemo ga snimati u Kini, a nastaviti u Europi. Trebat će nam jedno 200 tisuća eura za njegov dovršetak, što nećemo moći osigurati isključivo od HAVC-a. Znači, one novce od razrade projekta iskoristit ćemo za nagovor, recimo, Nijemaca kako bi ušli u naš projekt.”

“Moj drugi dokumentarac bit će mali stilizirani art film. Tu ću si dopustiti malo eksperimentiranje s formom. Pratit ćemo Branka Trajkova-Traka, bubnjara Zabranjenog pušenja, koji kad ne svira po gažama, svojim terapeutskim bubnjanjem pomaže raznim ugroženim skupinama, poput PTSP-ovaca, psihičkih bolesnika, djeci s poteškoćama u razvoju…”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

“Kroz bubnjanje rješava njihove probleme i olakšava im proces socijalizacije. Pratit ćemo cijeli taj proces, a trenutno još uvijek radimo casting za djevojčicu ili dječaka s problemima socijalizacije, a čiji ćemo razvojni put prikazati u dokumentarcu. Film će imati jako malo teksta, sadržavat će dosta ritma i odražavat će komunikaciju kroz taj isti ritam. Trebao bi biti jako filmičan i cijeli projekt me jako veseli.”

Određeni ljudi bliski dokumentarnoj produkciji predviđaju sve kraće trajanje budućih dokumentarnih filmova, navodno i zbog ograničene pažnje novih generacija odraslih na Twitteru. Bojiš li se da će filmovi doživjeti sudbinu knjiga?

“Ne slažem se. To su sad teorije. Ako mene pitaš – ne znam što će biti s multipleksima – ali mislim da će art filmovi za deset ili dvadeset godina biti jači nego danas i da će kina poput Europe ili Griča ne samo opstati, nego će se početi otvarati i nova slična mjesta.”

Što misliš o nedavnoj digitalizaciji hrvatskih kina? Koliko će bolja opremljenost kina doprinijeti boljem približavanju nefikcijske umjetnosti širem krugu publike?

“To je super jer ti daje odlične tehničke uvjete, a opet za jako malo novaca. Digitalizacija je odlična i sve što se događa s tehnologijom, za nas u dokumentarnom svijetu je genijalna stvar.”

Kad smo kod kina, što bi tebe zadovoljilo glede gledanosti “Gangstera” u kinima?

“Mogu ti reći što bi me razočaralo, a to bi bilo sve ispod dvije tisuće gledatelja u Hrvatskoj. Mislim da bi veliki uspjeh bio sve iznad 10 tisuća gledatelja, a sve između bio bi dobar rezultat.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Kada govorimo o hrvatskim dokumentarnim redateljima, imamo li razlog za optimizam? U kakvim je rukama naš dokumentarni film?

“Imamo baš jaku generaciju koja radi dokumentarne filmove, poput Igora Bezinovića, Đure Gavrana, Hrvoja Mabića koji završava svoj prvi film, Damira Čučića koji je konstanta, Dana Budisavljević radi super filmove… Nakon njih dolazi još redatelja koji završavaju svoje prve filmove, i prema onome što znamo, vjerojatno se radi o jako dobrim dokumentarcima.”

“Ima i nas koji već neko vrijeme snimamo dokumentarne filmove i koji sad dolazimo u napon snage. Svjestan si da si prošao neke početničke greške i da u ovom trenutku imaš kapacitet raditi kvalitetne filmove.”

“Spomenuo bih i producente, to je isto bitno naglasiti. U dokumentarnom filmu ekipe su male. I onda ti je strašno bitno imati bar jednu osobu kraj sebe, pošto ne možeš sam izgurati projekt zbog njegove fizičke, mentalne i intelektualne zahtjevnosti. Jedna osoba bi poludjela u takvim uvjetima, dok dvije to već mogu izgurati.”

Što te kao dokumentarnog redatelja najviše smeta u trenutnom filmskom rasporedu snaga? Koju bi stvar volio najprije promijeniti?

“Najviše me smeta ta potpuna nesigurnost. Gle, znam da je trenutno u Hrvatskoj svugdje nesigurna situacija, ali mi smo u poziciji koja ti čini teškim obavljanje posla i na onom minimalnom nivou. Dokumentaristi nemaju socijalnu sigurnost niti kreditnu sposobnost. Ne znam… Imam četrdeset godina i cijeli život živim od mjeseca do mjeseca. O penziji uopće ne mogu razmišljati. Ista stvar vrijedi i za kupovinu stana, pošto mi nitko neće dati kredit.”

“I onda imaš situaciju da napraviš veliki projekt, uložiš svoje novce i riskiraš sto posto, a kad završiš s tim projektom nekad pomisliš: ‘Jesmo li mi svi skupa ludi?‘”

“Obično ljudi kad jako puno riskiraju, znaju što će dobiti zauzvrat ukoliko im rizik upali. U Hrvatskoj, osim zadovoljstva, sreće i spoznaje da se ljudima sviđa tvoj film, ne možeš očekivati puno više. Volio bih da nakon jednog uspješnog filma, oko kojeg si se stvarno potrgao, možeš računati na bar dvogodišnji mir koji ti daje materijalna sigurnost. Kod nas, nažalost, nije takva situacija…”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Slažem se, ali zar ti međunarodni uspjeh ne otvara vrata novih suradnji i olakšava pronalazak potencijalnih financijera?

“Sve ti je to relativno. Sad sam dobio neka financijska sredstva, ali u protekloj godini nisam mogao dobiti novce za svoj sljedeći projekt. A to se sve događalo u godini premijere mog filma “Gangster te voli”. Odbili su me na dva natječaja, jer navodno moj projekt nije bio dovoljno dobar.”

“Možda i nije bio, no uspjeh prethodnog dokumetarca tim ljudima nije značio ništa. Nitko mi nije dao benefit of a doubt i rekao: “Ovaj čovjek zna razviti projekt, iako nam se na prvi pogled ne čini dovoljno dobrim.”

Da, ali ti više nisi nikakav anonimac. Sad zamisli nekog tko tek sad počinje snimati dokumentarce. Kako bi takva osoba prošla na natječaju?

“Sad uistinu jesam dobio novce, ali ništa više od bilo koga drugog, pa čak i od nekog početnika. Neki ljudi, recimo, nisu nikad u životu režirali film, a dobili su istu količinu novaca poput mene. Sve to znači da nema nikakve garancije… Ili kad me, primjerice, zaposli HTV – a od nečeg moraš i živjeti – nije da će meni zbog prijašnjih zasluga odobriti veći honorar. To je jedna od stvari koje me neopisivo frustriraju!”

“U cjeniku HTV-a režija polusatnog dokumentarca iznosi pet tisuća kuna. Kad bi se to podijelilo na konkretne radne sate – naravno, svaka čast čistačicama – po HTV-u bih zarađivao jednako poput čistačica stubišta. I to pod pretpostavkom kako bih mogao režirati dokumentarac svaka tri-četiri tjedna, što naravno nije moguće.”

“U stvarnosti tek jednom godišnje dobiješ priliku raditi na HTV-ovom dokumentarcu. I sad bi ti trebao živjeti od režije s pet tisuća kuna godišnje?! Ja od HTV-a tražim više, ali ne tražim 50 tisuća kuna po filmu, već su moji zahtjevi svedeni na neke realne okvire.”

“I onda ispadneš bahat i arogantan jer tražiš 12 tisuća kuna brutto. Glupo se u Hrvatskoj uopće žaliti jer svi imamo razlog za nezadovoljstvo, ali reći da je situacija OK i da nema nepravde, bilo bi izbjegavanje istine. Zato ljudi odlaze vani. Da mogu, ja bih sutra otišao u inozemstvo.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

“Kad, recimo, upoznam vršnjaka iz Njemačke svojih godina i koji se bavi istim poslom, ne mogu reći da nas dijele male razlike. Ne govorimo o tome da Nijemac ima 2700 eura plaća, a ja 700 eura. Razlika je što taj Nijemac ima osiguranu dugoročnu egzistenciju, a mi u Hrvatskoj to, nažalost, nemamo.”

U čemu je problem? U nedostatku kriterija, novcima ili i jednome i drugome? Može li se uopće u tim postupcima odlučivanja o financiranju zadržati objektivnost, bez utjecaja rodijačkih poguranaca?

“Problem je i u nedostatku kriterija, i u ograničenom budžetu. Može se i biti objektivan, iako kad pričamo o umjetnosti smatram da u samom odlučivanju i nije potrebna prevelika doza objektivnosti. Kriteriji, naravno, moraju postojati, ali ja se najprije pitam gdje je kultura razumijevanja dokumentarnog filma u Hrvatskoj?”

“Neki dan nešto snimam i dođem u neki kafić gdje me čovjek pita: “Čime se ti baviš u životu?” I ja mu kažem da snimam dokumentarne filmove. Na to mi on odvrati: “A, ti kao Đelo Hadžiselimović režiraš dokumentarce?” Činjenica je da u Hrvatskoj ljudi misle da je Đelo Hadžiselimović naš najpoznatiji dokumentarist, što je podjednako bizarno i glupavo kao da netko za Dragu Ćosića kaže da je upravo on najbolji hrvatski nogometaš.”

“I onda gledaš tko dobija financijske potpore i kako se one dijele… Kriteriji su tu, mislim, vrlo upitni. Ali ‘ajmo reći da HAVC ide u dobrom smjeru.”

Nebojša Slijepčević
Foto: Damir Zovko

Kakve bi dokumentarne teme želio pokriti u budućnosti? Recimo, da imaš potpuno riješen budžet i osigurane suradnike. Kakav bi film snimio?

“Imam puno ideja. Kod dokumentaraca se trenutno stvari ne razvijaju ove sekunde jer prije svega ovisiš o puno različitih faktora. Mogu ti reći na kakvim bi filmovima volio početi raditi. Možda sam totalno neorginalan i trendi, ali mi se sviđa ta kombinacija igranog i dokumentarnog i njihovo međusobno približavanje.”

Ti, očito, nemaš ništa protiv tog miješanja fikcije i dokumentarnog?

“Nemam, dapače, mislim da je za određene teme taj miks jako zgodan. I jedan od projekata na kojem radim sadržavat će slične elemente. Recimo, imamo mnogo neriješenih stvari iz domovinskog rata s kojima se nismo suočili. Kombinacija igranog i dokumentarnog filma mogla bi takvu tematiku lijepo pokriti. To je jedan od projekata koji mislim raditi u bliskoj budućnosti. Isto tako, radio bih još jednu komediju u duhu “Gangstera”…”

A igrani film?

“Da, volio bih snimiti i igrani film, ali trebam još učiti. Snimanje igranog filma ima vlastitu zahtijevnost u odnosu na dokumentarni. Psihički je, barem tako ja mislim, lakše raditi igrani film. Kad nemam što raditi, onda u svoje slobodno vrijeme pišem igrane scenarije.”

“To mi dođe kao neka relaksacija. Snimanje dokumentaraca je adrenalin, moraš biti našpanan, mentalno prisutan, fizički spreman i znati dobro baratati s kamerom. Super je to osjećaj, ali da je lako – nije.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Tamara Babun: “Projekte, priče i suradnike biram intuitivno”

Tamara Babun za Dokumentarni.net govori o svojem producentsko-poduzetničkom putu, koji će predstaviti na radionici "Distribuiraj to!".

33. IDFA: “Radiograph of a Family” najbolji dugometražni dokumentarac, Vitalij Manski naj-redatelj

Obznanjeni su pobjednici najveće svjetskog doku-festivala, 33. IDFA-e, a najboljim dugometražnim dokumentarcem proglašen je "Radiograph of a Family".

Dina Pokrajac: “Navikli smo Subversive organizirati u prekarnim uvjetima”

Direktorica i jedna od selektorica programa Dina Pokrajac, za naš portal najavljuje 13. Subversive Film Festival.

Morana Ikić Komljenović: “Većina hrvatskih dokumentarnih filmova ostaje nevidljiva široj publici”

Morana Ikić Komljenović za Dokumentarni.net najavljuje drugu po redu radionicu "Distribuiraj to!" koja će se održati od 14. do 18. prosinca.

U Sisku ovog vikenda započinje 15. Revija dokumentarnog filma Fibula

U Sisku ovog vikenda započinje 15. Revija dokumentarnog filma Fibula (27. - 28.11.).

Pobjednici Berlinalea i Sundancea na 13. Subversive Film Festivalu

U sklopu 13. Subversive Festivala održat će se i 13. Subversive Film Festival (28.11. - 7.12.) u zagrebačkim kinima Kinoteka i Dokukino KIC te "online".

“Hall of Fame”: “Priča o vjetru”

Filmsko-diskurzivni program "Hall of Fame" u četvrtak, 26. studenoga u 19 sati, donosi dokumentarni esej "Priča o vjetru" (1986).

11. DOC NYC: Viewfinders konkurencija dokumentarcu “Landfall”, režijska nagrada Garretu Bradleyju za “Time”

Od 11. do 19. studenoga održavalo se jedanaesto izdanje DOC NYC-a, najvećeg američkog festivala dokumentarnog filma

Al Jazeera Balkans: Dokumentarci o modernom ropstvu, Donaldu Trumpu i Đorđu Balaševiću

Na programu Al Jazeera Balkans ovog će se tjedna između ostalih prikazati dokumentarci o modernom ropstvu, Donaldu Trumpu i Đorđu Balaševiću.

Niz recentnih zapaženih dokumentaraca na 13. Subversive Film Festivalu

Trinaesto izdanje Subversive Festivala održat će se od 28. studenog do 15. prosinca na nekoliko zagrebačkih lokacija te "online".