Još nas je 2007. godine Michael Moore, taj predivni subverzivni doku-populist, sa svojim dokumentarcem “Sicko” (2007) uveseljavao s bizarnostima američkog zdravstvenog sustava i zakonitostima tamošnjeg osiguranja. Sedam godina nakon Mooreovog putovanja na relaciji Guantanamo-Kuba-Pariz, u samo njemu svojstvenom i teatralnom načinu dokazivanja poante, prosječnom promatraču te vječno otvorene američke rak-rane vjerojatno bi se moglo učiniti kako se malo toga promijenilo na spomenutom planu.
Veliki broj Amerikanaca i dalje baulja neosiguranim zdravstvenim pašnjacima, a pompozno najavljeni Obamacare – najavljeni zakon o široj dostupnosti i pojeftinjenju zdravstvenog osiguranja od strane predsjednika Baracka Obame – uglavnom je ostao nasukan na hridi dežurnih političkih interesnih stijena.
U cijeli taj neodgovorni ćumez pod radnim nazivom Zdravlje je privilegija odabranih, izvrsno se uklopio dokumentarac Petera Nicksa iz 2012. godine, “The Waiting Room”, koji je na nepristran i objektivan način opipao puls bolnice Highland u kalifornijskom Oaklandu.
Kako reći svojoj curici s temperaturom da je njezin tata smrtno uplašen, i da ponekad nema odgovor na sva pitanja? Kako je moguće da ja kao 30-godišnjak, koji nikad nisam bio ozbiljnije bolestan, mogu uskoro umrijeti? Dvadeset godina naporno radim, a sad više nemam novca ni za lijekove… Kakav sam ja to otac svojoj kćeri?
Na prvi pogled spomenuta zdravstvena ustanova djeluje poput većine generičkih bolnica na svijetu – bolnički kreveti, užurbano osoblje, klasična čekaonica puna pacijenata, dijagnostički aparati… No, za razliku od uobičajene američke bolničke klijentele, Highland uglavnom posjećuju ljudi bez zdravstvenog osiguranja. Osiguranja koje pojedini pacijenti – koji se kreću od beskućnika s problemima ovisnosti, mladića kojem su u drugoj bolnici u posljednji trenutak odbili operaciju ili ranjenih afroameričkih klinaca – nikad nisu ni posjedovali. Drugi, ponajviše na udaru nemilosrdnih recesijskih šamara, to isto osiguranje više nisu u stanju plaćati.
Nicksov dokumentarac, sniman u cinema verite tehnici, bez voice overa i suvišnih tehničkih performansa, sušta je suprotnost Mooreovoj (kojeg obožavamo, čisto da se zna) simpatičnoj kaubojštini. Američki redatelj je umjesto kanaliziranja snažnih osobnih stavova, političkog populizma ili jednostavnog propovjedničkog istjerivanja zlih duhova, izabrao nazgled lakši put pukog 24-satnog dokumentiranja života i uvjeta rada jedne kalifornijske bolnice.
“Naše pacijente primamo iz socijalnih, kao i iz zdravstvenih razloga. Mi smo zaštitna mreža ovog društva”, trezveno je zaključio jedan od tamošnjih doktora, koji zajedno s ostatkom požrtvovnog osoblja, dnevno prima na desetke svojih izmučenih, zaboravljenih i s vlastitom kvarljivošću suočenih sunarodnjaka.
Kako reći svojoj curici s temperaturom da je njezin tata smrtno uplašen, i da ponekad nema odgovor na sva pitanja? Kako je moguće da ja kao 30-godišnjak, koji nikad nisam bio ozbiljnije bolestan, mogu uskoro umrijeti? Dvadeset godina naporno radim, a sad više nemam novca ni za lijekove… Kakav sam ja to otac svojoj kćeri?
Tri osobe. Tri različite sudbine. Tri ili 33. Ima li, zapravo, u njihovom ogoljenom kriku ikakve značajne razlike?
Peter Nicks snimio je neizgovoreni eho tih primalnih strahova hladnom, gotovo robotskom objektivnošću, okrenuvši poput zrcala objektiv kamere prema glavnim junacima svojeg dokumentarca. “The Waiting Room” je slojeviti socijalni komentar jednog darvinističkog društva u kojem čak i puko preživljavanje postaje povlastica izabranog sloja društva.
Ali budite sigurni u jednu stvar – “The Waiting Room” niti u jednom trenutku ne napada niti propovijeda. Ne prokazuje ni zabranjuje. “The Waiting Room” samo jednostavno – jest.
Ostvarenje Petera Nicksa – kojem samo zbog reality specifičnosti ne možemo dati još višu ocjenu – je iznad svega dokumentarni spomenik altruizmu liječničkog osoblja diljem svijeta. Spomenik amazonski širokoj roditeljskoj ljubavi na svim mogućim jezicima i dijalektima. Spomenik slučajnim namjernicima koji će na trenutak skinuti slušalice svog Iphonea i iskreno saslušati probleme potpunog stranca.
“The Waiting Room” je krunski dokaz što ljude – čini ljudima. Na aparatima smo, ali još uvijek dišemo…