Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Mama Europa"

Teško je, ponekad i gotovo bogohulno, pisati o nečijem mukotropnom višegodišnjem radu iz pozicije priučenog i nikad formalno školovanog filmskog kritičira, kojem je možda bilo bolje da je ostao u lokalnoj komercijali i za život zarađivao tlačeći još potlačenije sekretaričke privjeske malih trbušastih trgovačkih voždova. Kako objasniti osobi koja je u određeni filmski projekt uložila i vrijeme i novac, vjerojatno i posljednju kap vlastite umjetničke vizije, da im je dokumentarac… pa, žešći luzeraj?

Kad vam to – nakon xy neprospavanih noći u montaži, tvrdih kreveta u priručnim terenskim sobičcima i kronične financijske grebačke odiseje – kaže neretvansko-zagrebački Rogert Ebert wannabe, što vam preostaje drugo osim da, pa vjerojatno s pravom, uskliknete: “Ajde mali, odi brat’ šargarepu i vrati se praćenju baluna…”

Trebao je to, u stvari, biti još jedan dionizijski tjedan regionalnog dokumentarnog filma za višepotpisanog autora, kojem je nakon nefikcijskog dopinga s “Ljubavnom odisejom” i “Gangsterom te voli”, film Petre Seliškar, “Mama Europa”, (2013), poslužio kao zamišljeno legitimni i po svemu prirodni nastavak oduševljenja ovogodišnjom balkanskom dokumentarnom produkcijom. Nažalost, ostvarenje slovenske redateljice, koje je kroz oči svoje četverogodišnje kćerkice Terre trebalo kontekstualizirati današnju situaciju s europskim granicama, niti blizu ne možemo svrstati u isti koš sa svevremenskim klasicima Nebojše Slijepčević i Tatjane Božić.

Nepogrešivo nas nakon nekog vremena podsjetivši na omraženi “Stories We Tell” (2013), redateljice Sarah Polley, i “Mama Europa” duboko je osobna i stilizirana obiteljska priča o autorici filma i njenom iznadprosječnom klupku pameti, radoznalosti i karakteristične dječje iskrenosti – četverogodišnjoj kćerki Terri. Petra i Terra, koje su zapravo jedino autentično i vezivno tkivo ovog smušenog ostvarenja, imaju odnos za pedagoške udžbenike u kojem nema neizgovorenih pitanja, neodgovorenih odgovora ili gubljenja vremena na jednu od tih negativnih sporednoća.

“More je more, ne pripada nikome”, kaže u jednom trenutku mala pametnica, neizgovoreno vjerojatno zaključivši kako su granice, države i međusobno ograđivanje u torove samo još jedna u nizu odraslih budalaština. Emotivni je to i stilski vrhunac dokumentarca Petre Seliškar, koja je nedugo prije zauvijek zaboravu uspjela oteti trenutak povijesti u kojem su riječi ionako suvišan rekvizit.

“More je more, ne pripada nikome”, kaže u jednom trenutku mala pametnica, neizgovoreno vjerojatno zaključivši kako su granice, države i međusobno ograđivanje u torove samo još jedna u nizu odraslih budalaština. Emotivni je to i stilski vrhunac dokumentarca Petre Seliškar, koja je nedugo prije zauvijek zaboravu uspjela oteti trenutak povijesti u kojem su riječi ionako suvišan rekvizit.

I u kojem su njih dvije, na tom malom komadiću slovenskog mora i ispod tog zanemarivog komadića slovenskog – zapravo ničijeg i svačijeg – oblačnog neba, u predvečerje jednog sasvim običnog dana, uspjele nagovoriti svijet… Da stane. Da promisli. Da shvati kako na njemu nema ništa važnije od razgovora jedne male djevojčice i njene mame.

Pažnja redateljice Petre Seliškar se, međutim, vrlo brzo disperzirala na određene političke okolnosti koje su pošteno očešale starije članove njezine uže obitelji – a čije smo detaljne životne sudbine, u kombinaciji s ispodprosječnim audio-tehnikalijama – bili prisiljeni slušati dobar dio od devedesetak minuta zakazane minutaže.

Budimo do kraja iskreni – “Mama Europa” je neujednačeno, konfuzno, suhoparno i ponekad nevjerojatno pretenciozno dokumentarno djelo (OK, Terra je super, ali polako…) koje svoj život vjerojatno nikad nije trebalo nastaviti u dugometražnom formatu.

Odlazeći na nepoznati i skliski povijesno-politički teren te ga provlačeći kroz uglavnom nezanimljivu i neinspirativnu životnu priču svoje obitelji, slovenska redateljica je kao opušak stare Drine ugušila i onaj mali optimistični plamičak svojeg dokumentarca. Plamičak kojeg nije uspjela razgorjeti ni vlastitom pažnje vrijednom vizualnom estetikom i pojedinačnim bljescima jedne očigledno suptilne umjetničke duše.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here