PočetnaRecenzije"Mama Europa" - Dokumentarni ćorak iz Slovenije

“Mama Europa” – Dokumentarni ćorak iz Slovenije

|

Teško je, ponekad i gotovo bogohulno, pisati o nečijem mukotropnom višegodišnjem radu iz pozicije priučenog i nikad formalno školovanog filmskog kritičira, kojem je možda bilo bolje da je ostao u lokalnoj komercijali i za život zarađivao tlačeći još potlačenije sekretaričke privjeske malih trbušastih trgovačkih voždova. Kako objasniti osobi koja je u određeni filmski projekt uložila i vrijeme i novac, vjerojatno i posljednju kap vlastite umjetničke vizije, da im je dokumentarac… pa, žešći luzeraj?

Kad vam to – nakon xy neprospavanih noći u montaži, tvrdih kreveta u priručnim terenskim sobičcima i kronične financijske grebačke odiseje – kaže neretvansko-zagrebački Rogert Ebert wannabe, što vam preostaje drugo osim da, pa vjerojatno s pravom, uskliknete: “Ajde mali, odi brat’ šargarepu i vrati se praćenju baluna…”

Trebao je to, u stvari, biti još jedan dionizijski tjedan regionalnog dokumentarnog filma za višepotpisanog autora, kojem je nakon nefikcijskog dopinga s “Ljubavnom odisejom” i “Gangsterom te voli”, film Petre Seliškar, “Mama Europa”, (2013), poslužio kao zamišljeno legitimni i po svemu prirodni nastavak oduševljenja ovogodišnjom balkanskom dokumentarnom produkcijom. Nažalost, ostvarenje slovenske redateljice, koje je kroz oči svoje četverogodišnje kćerkice Terre trebalo kontekstualizirati današnju situaciju s europskim granicama, niti blizu ne možemo svrstati u isti koš sa svevremenskim klasicima Nebojše Slijepčević i Tatjane Božić.

Nepogrešivo nas nakon nekog vremena podsjetivši na omraženi “Stories We Tell” (2013), redateljice Sarah Polley, i “Mama Europa” duboko je osobna i stilizirana obiteljska priča o autorici filma i njenom iznadprosječnom klupku pameti, radoznalosti i karakteristične dječje iskrenosti – četverogodišnjoj kćerki Terri. Petra i Terra, koje su zapravo jedino autentično i vezivno tkivo ovog smušenog ostvarenja, imaju odnos za pedagoške udžbenike u kojem nema neizgovorenih pitanja, neodgovorenih odgovora ili gubljenja vremena na jednu od tih negativnih sporednoća.

“More je more, ne pripada nikome”, kaže u jednom trenutku mala pametnica, neizgovoreno vjerojatno zaključivši kako su granice, države i međusobno ograđivanje u torove samo još jedna u nizu odraslih budalaština. Emotivni je to i stilski vrhunac dokumentarca Petre Seliškar, koja je nedugo prije zauvijek zaboravu uspjela oteti trenutak povijesti u kojem su riječi ionako suvišan rekvizit.

“More je more, ne pripada nikome”, kaže u jednom trenutku mala pametnica, neizgovoreno vjerojatno zaključivši kako su granice, države i međusobno ograđivanje u torove samo još jedna u nizu odraslih budalaština. Emotivni je to i stilski vrhunac dokumentarca Petre Seliškar, koja je nedugo prije zauvijek zaboravu uspjela oteti trenutak povijesti u kojem su riječi ionako suvišan rekvizit.

I u kojem su njih dvije, na tom malom komadiću slovenskog mora i ispod tog zanemarivog komadića slovenskog – zapravo ničijeg i svačijeg – oblačnog neba, u predvečerje jednog sasvim običnog dana, uspjele nagovoriti svijet… Da stane. Da promisli. Da shvati kako na njemu nema ništa važnije od razgovora jedne male djevojčice i njene mame.

Pažnja redateljice Petre Seliškar se, međutim, vrlo brzo disperzirala na određene političke okolnosti koje su pošteno očešale starije članove njezine uže obitelji – a čije smo detaljne životne sudbine, u kombinaciji s ispodprosječnim audio-tehnikalijama – bili prisiljeni slušati dobar dio od devedesetak minuta zakazane minutaže.

Budimo do kraja iskreni – “Mama Europa” je neujednačeno, konfuzno, suhoparno i ponekad nevjerojatno pretenciozno dokumentarno djelo (OK, Terra je super, ali polako…) koje svoj život vjerojatno nikad nije trebalo nastaviti u dugometražnom formatu.

Odlazeći na nepoznati i skliski povijesno-politički teren te ga provlačeći kroz uglavnom nezanimljivu i neinspirativnu životnu priču svoje obitelji, slovenska redateljica je kao opušak stare Drine ugušila i onaj mali optimistični plamičak svojeg dokumentarca. Plamičak kojeg nije uspjela razgorjeti ni vlastitom pažnje vrijednom vizualnom estetikom i pojedinačnim bljescima jedne očigledno suptilne umjetničke duše.

"Mama Europa"
Režija: Petra Seliškar
Godina proizvodnje: 2013.
Zemlje podrijetla: Slovenija / Makedonija / Hrvatska
Produkcija: Petra Pan Film / PPFP / Restart Hrvatska / Restart Slovenija
Trajanje: 90 minuta

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.
Režija: Petra Seliškar<br> Godina proizvodnje: 2013.<br> Zemlje podrijetla: Slovenija / Makedonija / Hrvatska<br> Produkcija: Petra Pan Film / PPFP / Restart Hrvatska / Restart Slovenija<br> Trajanje: 90 minuta "Mama Europa" - Dokumentarni ćorak iz Slovenije