Kada je NASA 6. lipnja i 8. srpnja 2003. godine u svojoj misiji “Mars Exploration Rover” uspješno lansirala svoje istraživačke robotske rovere na Mars, svijet je već desetljećima živio sa spoznajom o uspješnim slijetanjima ljudski napravljene mašinerije na Crveni planet. Poput, primjerice, misije “Viking 1 i 2” 1975., “Mars Pathfinder” 1996., “Mars Science Laboratory” 2011. pa sve do najnovije, prije tri godine pokrenute “Mars 2020” i rovera “Perseverance”, koji će po prvi put sakupiti i deponirati uzorke za analizu na Zemlji. Potonja misija, doduše, neće završiti samostalnim vraćanjem letjelice s roverom, već će se organizirati posebna misija za preuzimanje paketa s našeg dragog crvenog rođaka.
Mars kao vječna inspirativna tema također nije vijest od jučer, pa ne treba čuditi još jedan u nizu recentan, ozbiljan (dokumentarni) film/serija (“Marsovac”, 2015.; serijali “Mars”, 2016.-2018.; i “For All Mankind”, 2019. -) koji se bavi pokušajem razumijevanja vječnih pitanja poput mogućeg razvoja života te postojanja vode. “Good Night Oppy” (2022) Ryana Whitea, koji je potkraj studenog imao premijeru na Amazon Primeu, iz svih kuteva secira misiju “Mars Exploration Rover” i njegova dva istraživačka rovera poslana s misijom probiranja tla i analize stijena, kako bi se kao najvažniji cilj pronašli tragovi vode na Marsu. Misija je trebala potrajati 90-sola (92 zemaljska dana), no u konačnici su se “Spirit” i “Opportunity” na Crvenom planetu zadržali mnogo, mnogo duže – gotovo sedam i čak petnaest godina. I sve ovo na prvu vrlo vjerojatno zvuči pomalo sterilno, službenički, lišeno svake emocije. No, vjerujte da nije, jer ako ste barem mali fan filma “Wall-E” (Andrew Stanton, 2008.), onda će “Good Night Oppy” biti kao mini-povratak na dobro poznat teren “znam da ne bih trebao osjećati ikakve emocije za ovu nakupinu čipova i starog željeza, ali…”.
Ni “Spirit” ni “Opportunity” nisu dizajnirani s antropomorfnom agendom, kako bi se svidjeli masama ili pripremili teren za neku igranofilmsku ekranizaciju; oba blizanca stvorena su i ergonomski i funkcionalno za znanstveno istraživanje, od solarnih ploča na mjestu tijela, kotača umjesto noga i kamerama na mjestu uzdignutog vrata. Hm, je li ovo na kraju životinja, polučovjek ili nešto stoto? Kao što vidite, ljudski mozak brzo odluta prema davanju živih karakteristika neživim objektima, pa i ne čudi da su NASA-ini znanstvenici, inženjeri i popratna ekipa – na čelu s prvim čovjekom misije Steveom Squyresom – vrlo brzo naše rovere počeli smatrati svojom obitelji, s dokazanim trenucima “vlastitog odlučivanja” robota, kao da imaju svoj mozak, po riječima Whiteovih sugovornika. Robot u obliku psa, visine manjeg čovjeka, kojeg tretirate poput svojeg djeteta… Da, tako nekako.
“Good Night Oppy” kroz nenapadnu i dovoljno dinamičnu rotaciju intervjua s entuzijastičnim osobljem i visokokvalitetnih vizualnih efekata samog Marsa, više nego dovoljno uspješno zadržavaju gledateljevu pažnju
U stotinjak minuta trajanja dokumentarca “Good Night Oppy” doznat ćemo i najmanje detalje pripreme i egzekucije misije “Mars Exploration Rover”, za vrijeme koje su neki od članova ekipe odrasli od praktički pripravnika do važnih kotačića MER-a. Svaki pokret naših rovera gledao se s velikom pažnjom u NASA-inom kontrolnom uredu, uz pregršt škakljivih situacija koje su zbog pješčanih oluja ili primjerice zatrpanih i zaglavljenih kotača mogle označiti i kraj misije. Srećom, roveri su uvijek pronalazili put spasa, naravno i kroz izravne inpute sa Zemlje. Signalu je u prosjeku trebalo desetak minuta da prevali put do Marsa, iako su roveri imali autonomiju u najtežim situacijama, primjerice pri detekciji potencijalne prepreke te automatskog zaustavljanja i mijenjanja smjera.
“Good Night Oppy” kroz nenapadnu i dovoljno dinamičnu rotaciju intervjua s entuzijastičnim osobljem (nevjerojatno simpatični znanstveni gikovi dokazuju svu istinitost izraza poziv a ne posao) i visokokvalitetnih vizualnih efekata samog Marsa (divovske pješčane oluje, fizika kretanja rovera i njihov do najmanje žičice kopiran kompjuterski izgled), napravljenih od strane poznatog Industrial Light & Magica, više nego dovoljno uspješno zadržavaju gledateljevu pažnju. Za potpunu sliku vrijednog filmskog iskustva, uz redatelja Ryana Whitea te IL&M, pobrinuli su se kompozitor Blake Neely i dizajner zvuka Mark Mangini (“Dina”), koji je Marsu pokušao dati što realističniju zvučnu kulisu, kombinacijom pravog zvuka vjetra primjerice (aktualna misija “Perseverance”), nešto izmišljenih zvukova, odnosno onih iz NASA-inog laboratorija. Sve ovo dokumentarcu “Good Night Oppy” – Oppy, skraćeno od “Opportunity”; i ovdje je pomalo nepravedno zapostavljen “Spirit” – daje topao, ljudski ton, ranjivost i istraživačku radoznalost, spoznaju da ništa nije nemoguće. Zato kao hladni tuš dolazi voice-over glumice Angele Bassett, koja svojom blagom teatralnošću iritira i najstrpljivije među nama. Ipak, nedovoljno za poptuno narušavanje zen-pogleda prema zvijezdama.
