Film “Tragovi pripadanja” (LEWA Productions / HBO / Doppelplusultra Film Productions / Spacedust Productions; 2026.), aktualni dugi metar dokumentaristice Tatjane Božić koji upućeni iščekuju još od njenog autoreferencijalnog debija “Ljubavna odiseja” / “Happily Ever After” (Witfilm / Factum / Zelovic Productions; 2014.) najtočnije bi bilo predstaviti kao fragmentarno i dinamično razlaganje osobnog slučaja kroz koje se zatim prezentno i razgovorljivo rastvara sklop velikih tema našeg doba, izmještanja i identiteta, autonomije i integracije. O ovom izboru pitanja već se dakako pisalo i snimalo, mnogo i iz raznolikih perspektiva, no specifičan kut, dojmljivost iskustva vlastite kože koje u takvim narativima imamo priliku osjetiti, svaki nov živi primjer naprosto, pod uvjetom da je autentičan, a onda i vješto ili bar osobeno umjetnički obrađen, gledatelja može zaintrigirati kao da je prvi i jedini glas o rečenoj tematici. Takav celuloidni otisak proživljenoga vrijedan nam je i kao individualni recepcijski čin i kao prinos tematskom korpusu.
Svoje je izlaganje ili bolje reći samoizlaganje, filmski esej o vlastitom nomadizmu, (ne)pripadanju i, kako se čini, neotresivom osjećaju usamljenosti bez obzira na sve relacije i uspjehe koje njeguje i ostvaruje, redateljica, naratorica, ujedno i protagonistica primarno postavila kao zapitanost o utopiji ljubavi. Najmanje će se međutim baviti romantičnim vezivanjem, jer taj je aspekt autorica uostalom srčano i bespoštedno obradila u prethodniku; primarno se ovdje zaokuplja idejom univerzalnog humanizma i solidarnosti, problema bezdomnosti spram privilegije ukotvljenosti i bliskosti. Čini to iznova rastvarajući vlastitu biografiju, pa svoje drugo dugometražno dokumentarno ostvarenje temelji na ritmičnosti cjeloživotnog migriranja i to od nekadašnje Jugoslavije gdje odrasta za ta vremena uobičajeno jednostavno ali sretno, preko Moskve kamo s roditeljima odlazi vjerojatno zbog očeva posla, potom samostalnog preseljenja u London, konačno trajnijeg sidrenja u Amsterdamu gdje stvara vlastitu obitelj.
Na istom će mjestu, u toj Nizozemskoj koju očitava kao civilizirano negostoljubivu, bez formalne zaštite partnera oboružanog povlasticama domicilnog stanovnika, nastaviti u nekom trenu kao dvostruko oslabljena jedinka, kao imigrantica i kao samohrana majka. Simptomatičan je moment gdje pripovjedačica izolira ključnu teškoću svog tamošnjeg življenja, naime, razlazom od oca svog sina nije se samo našla prepuštena logističkim zavrzlamama i izazovima mahom jednoroditeljskog angažmana nego je i, premda visokoobrazovana Europljanka s intelektualnim i umjetničkim kapitalom, kategorizacijski nazadovala, od kozmopolitski glamurozne expat razine do socijalne ranjivosti i nevidljivosti; od intrigantne strankinje do potencijalno problematične useljenice iz siromašnijih predjela kontinenta.
Gledamo Tatjanu u ljupkoj prizemnici s vrtom, okruženu gostima, tu je i sin, pa prijateljica, psić, no činjenica da ima topao životni prostor gdje radi na svojim projektima i provodi dane uz sad već velikog i duhovitog trilingvalnog dječaka, da usto raspolaže vremenom za prštave razgovore i pomalo dokona promišljanja o bogu i svijetu, ne spašava je vječnog balasta neuklopljenosti, a iznad svega suštinske nesigurnosti gdje (joj) je zapravo dom.
Kompleksne identitetske dileme zaogrnula je Tatjana Božić, otklonivši rizik klizišta između autorske i akterske pozicije odmjerenom autoironijom…
Ovu će problematiku, konkretno dihotomiju bivanja u odnosu/u miru sa sobom, kod kuće/u tuđini, autorica arhivski i terenski istraživati, prebirući po obiteljskim snimkama i albumima, provodeći neformalno ispitivanje među rođacima i prijateljima iz bivših života, iz više nepostojećih država, iz čega se izrodio materijal koji je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan. Ponijet ćemo zato iz te priče vibe gužve, razbucanu slagalicu fizionomija i monologa, jer pretopit će se u kadru brojna lica i iskazi, u opoziciji i zrcaljenju, u kakofoniji intimnih poteza i razloga, a sve podcrtano neodoljivo žovijalnim soundtrackom.
Tatjanina amsterdamska kuća u nekom će se času prometnuti u svratište, kad žena s Balkana odluči doskočiti sjevernjačkoj distanciranosti; ako već nju nitko ne poziva k sebi, ona će svoj dom otvoriti svima, putnicima, privremenoj cimerici za koju bi najradije da s njom ostane zauvijek, pa će njenu logičnu odluku da se s dečkom otisne na put i na koncu vrati u domovinu doživjeti kao kraj svijeta. U kratkom periodu dom joj izgleda poput kakve internacionalne komune s (pre)opuštenim ili pak zbunjenim namjernicima koje će na noć, dvije udomiti u sobi svog sina da bi ih onda nerado pustila da krenu dalje. Njoj ta transakcija vrijedi nemjerljivo više nego njima, za nju je to svojevrstan društveni eksperiment ali i performativni povratak sebi, socijalističkoj idili svog djetinjstva gdje je roditeljski stan bio ispunjen ljudima, a familija se osmotski stapala sa susjedstvom. Svoje odrastanje pripovjedačica naravno donekle i romantizira, jer kako saznajemo, upravo iz najranijih dana, iz nuklearne obitelji vuče traumu koja potamnjuje sve njene kasnije odnose, a s čime se dijegetski pokušava izboriti metodom konstelacija.
U sveopćoj hektici Tatjana barata tezom da joj sina njena hipertrofirana socijalnost zabavlja, što on pun razumijevanja za svoju nezaustavljivu mamu nježno opovrgava. Ukratko, svoj film mjestimice navodi u smjeru komedije zabune i kao takav je silno simpatičan. Naposljetku, proizvodnjom vedrog kaosa autorica upumpava vitalitet u tu građu koja je kao dokumentarno umjetnička cjelina iznenađujuće potentna, do mjere da joj se možemo i želimo vraćati, svježine i intenziteta dostaje i za ponavljana gledanja.
Kompleksne identitetske dileme zaogrnula je Tatjana Božić, otklonivši rizik klizišta između autorske i akterske pozicije odmjerenom autoironijom, u šarmantnu formu u kojoj se gledatelj ležerno valjuška da bi prepušten filmofilskom užitku tek možda u drugoj trećini, nikako ne ranije, jer stvar i nije postavljena na način da odmah uozbilji i optereti, osvijestio koliko autorici materija koje se poduhvatila mora biti tegobna, kako za emocionalno procesuiranje tako i za umjetničko oblikovanje.