Premijerno prošle godine prikazan na festivalu Black Nights u Tallinnu, čija važnost osim za Baltik raste i za Istočnu i Jugoistočnu Europu, film “Vučja gozba” (Hulahop / Inkubator Rezon; 2025.) redatelja Jadrana Bobana (Zagreb, 1969.) u Hrvatskoj je nedavno predstavljen na 22. ZagrebDoxu u sklopu Regionalne konkurencije. Nenametljivo, opservacijski orijentirano oko kamere bilježi suvremene Ravne kotare i Bukovicu, gdje mahom starije lokalno stanovništvo vjeruje da ih državne vlasti sustavno istrebljuju dopuštajući rast populacije vukova.
Dok su istovremeno stvarni predatori za lokalna ovčja stada, vukovi u filmu funkcioniraju i simbolički, kao apstrahirana opasnost od nečeg većeg i nezaustavljivog. U inicijalnoj potpunoj suprotnosti s većinom mještana, važna perspektiva na problem jest ona ovlaštene vještakinje Ministarstva zaštite okoliša i energetike za procjenu štete od vukova Ane Grgas. Strukturalno i dalje nepovoljan za život, opustošen odlaskom ljudi tijekom rata devedesetih, ovaj dio dalmatinskog primorja zapravo kontinuirano zatiču mnogi problemi, ne tek divlje životinje.
Lokalizirane teme zanimale su Vas i u ranijem radu, u filmu “Ono drugo selo” i serijalu “Povratak”. Ovdje je riječ o novoj sredini. Zašto Vas je zanimalo upravo zaleđe Zadra i preokupacije tamošnjih lokalnih stanovnika? Kako ste pronašli tu temu?
“Ideja da snimimo film krenula je od jedne reportaže novinara Dragana Grozdanića. U prvi mah, priča o ubačenim vukovima činila se grotesknom, bizarnom, ali smo Dragan i ja, snimajući kasnije dokumentarni serijal ‘Povratak’, shvatili da je ta teorija zavjere mnogo rasprostranjenija i dublja. Tada smo odlučili raditi film. Osobno nemam neku posebnu sklonost prema ruralnim krajevima, ali ova situacija me odmah privukla jer sam je shvatio kao svojevrsnu potrebu lokalnog stanovništva da objasni svoju životnu situaciju. Zaleđe Zadra, Ravni kotari i Bukovica potpuno su zapušten prostor. Sela, ili ono što je od njih ostalo, pusta su. Nema javnog prijevoza, liječnika, trgovina. Fasciniralo me kao ljudi pokušavajući racionalizirati svoje stanje, što čine kroz jednu naizgled iracionalnu teoriju, k tome s vukom, mitološkim bićem par excellence.”
Kako je lokalno stanovništvo reagiralo na ideju stvaranja filma? Kakve su bile njihove predodžbe toga što znači proizvesti ovakav film?
“Protagonisti filma nisu uopće imali predodžbu o tome što znači dokumentarni film, pogotovo autorski. Pretpostavljam da većina, ako ne i svi, nisu nikada niti bili u kinu. Za televiziju svi znaju i u početku su nas međusobno predstavljali kao novinare. Kad smo krenuli uporno dolaziti u taj kraj, godinama, mogu samo zamisliti da su nas počeli doživljavati kao neke redikule, doduše dobronamjerne. Snimanje se s vremenom pretvorilo u druženje, iako hektično, uz kameru kao dežurno smetalo. Tek sad vidim, nakon što smo im javili za premijeru, da nisu uopće očekivali da će rezultat biti nešto što se zove filmom.”
Vukovi su važna pretpostavka filma, ali se u njemu nigdje izravno ne pojavljuju. Oni žive kroz priču, strepnju i tragove koje ostavljaju. Kada i kako Vam je točno pala na pamet ideja da oni mogu biti simbol, da mogu u filmu funkcionirati šire od svog doslovnog značenja?
“Od samoga početka imao sam jasan koncept filma. Želio sam da taj vuk bude isključivo simbol onoga što ugrožava stanovnike toga kraja – bilo konkretne pojave kao vjetroelektrane i kamenolomi koji niču svakodnevno, bilo neka nedefinirana sila, prirodna ili neprirodna, što vreba iz tame, ali se ne vidi. Rezolutno sam od početka ekipi najavio da ne želim stvarnoga vuka u filmu. Na kraju, vuk se ipak u filmu pojavljuje, doduše mrtav, u jednoj sasvim simboličkoj i pomalo metafizičkoj sceni.
“Sve mi se čini da od svih ljudi iz tog kraja jedino ja nisam zaista vidio živoga vuka. Čuo sam ih više puta kako zavijaju noću, ali to je pametna životinja. Čak i da smo htjeli, jako bismo ga teško snimili.”
Kako biste opisali načelo nastanka teorije zavjere na primjeru slučaja s vukovima? Zaključujete li da takvih vukova može biti svugdje ili su pojedine sredine sklonije takvim narativima? Ovo pitam jer me jako zanima kako strani gledatelji vide ovaj lokalan slučaj i misle li da je neka njegova inačica moguća i u njihovom dvorištu, figurativno rečeno.
“Teorije zavjere nastaju iz ljudske nevolje i osjećaja nemoći, prije svega nemoći da se kontrolira vlastiti život. Svaka dobra teorija zavjere kreće od činjenica. Tako je ovdje činjenica da vukovi napadaju stada, helikopteri lete svakodnevno jer je blizu helikopterska baza u Zemuniku, a stanovnici imaju stotinu razloga da se osjećaju ugroženima od centara moći.
“U osnovi, tako stoje stvari s većinom teorija zavjere, bilo gdje da ih ima. Ne govorim ovdje o onima koji takvim teorijama svjesno manipuliraju. U tom smislu je i ovo univerzalna situacija. Konkretno, sjećam se kako mi je jedna talijanska producentica govorila da doslovce ista priča postoji i na jugu Italije. Također sam o varijacijama na temu čuo od nekih Nijemaca i Estonaca.”
Karakterizirate li svoj film kao etnografski, antropološki, društveno osjetljiv, ekološki osjetljiv ili pak nekako drugačije? Djeluje mi da sve ovo mogu biti smjernice za razumijevanje, ali jesu li postojale intencionalno? Jesu li Vam takve kategorije uopće važne dok stvarate film?
“Nisam nikad imao namjeru niti ideju da radimo etnografski ili ekološki film. Jednostavno rečeno, ovo je film o ljudima koji u određenoj društvenoj i životnoj situaciji reagiraju tako kako reagiraju. Zanimala me je psihologija nastanka teorija zavjere, a te teorije uvijek su društveno uvjetovane. S druge strane, dobra priča je ona koja počinje od likova i pušta da klizi i nastaje kroz njih. Volim kad se ostala značenja formiraju uz likove i priču. Postoji jedna doskočica, ne sjećam se čija, a to je da su najbolji filmovi oni koji na prvu ne govore o onome o čemu zaista govore.
“Može li se na koncu film interpretirati u raznim registrima, dodao bih tu i političkom, a možda čak i formom kao bajka, to ostavljam gledateljima na razmišljanje. Montažerka Iva Kraljević i ja smo namjerno ostavili mnoga značenja otvorenima ili barem dvosmislenima. Jesmo li negdje pretjerali, to je opet na publici da ocijeni.”
Biste li ocijenili film kao transformativan za sredinu koju ste prikazali? Kako ocjenjujete utisak koji ste Vi i filmska ekipa ostavili na lokalne ljude ili biste radije rekli da se njihova egzistencija i dalje odvija nepotreseno vanjskim uvidom? Ako ne film, što drugo može promijeniti stvarnost ili doživljaj stvarnosti tih ljudi?
“Ne vjerujem pretjerano u snagu filma da potakne društvenu transformaciju. Mada je u povijesti bilo takvih slučajeva, rijetkih – da su neki dokumentarni filmovi zaista potakli društvene promjene. Ovdje u dalmatinskom zaleđu problemi su prije svega strukturalni i da bi se nešto mijenjalo potrebna je politička odluka i djelovanje. Ono što me tješi jest misao da smo snimajući ovaj film pružili protagonistima osjećaj da mogu s nekim razgovarati, a mnogi od njih su zaista potpuno usamljeni. Pružili smo im osjećaj da oni nisu samo bezimeni, nevažni brojevi u popisu stanovništva. Ovo je, naravno, moje mišljenje. Što oni zaista osjećaju, reći će nakon što pogledaju film na projekciji u Benkovcu.”
Film osobito približava atmosferu mjesta, prirodne datosti sredine. Kako Vam je to uspjelo? Kako je izgledala suradnja sa snimateljem i oblikovateljem zvuka, s obzirom da gledatelj vrlo resko doživljava npr. kišu, smjenu doba dana…?
“Zapravo sam od samog početka imao neku uopćenu ideju kako bih volio da film izgleda. Bez eksploatacije prirode, koja jest fascinantna u tom kršu, zamišljao sam da prostor igra ulogu u formiranju atmosfere, da ostavlja dojam nekog opresivnog, prijetećeg kraja. Dobrim dijelom razlog je sasvim subjektivan jer sam sȃm imao takav osjećaj dok sam tamo boravio, među napuštenim kućama praznih prozorskih okna, na golom kamenu uz nesnosne vrućine.
“Film smo snimali krajnje minimalistički što se tehnike tiče. U početku smo na terenu bili samo ja i snimatelj Goran Legović, ali smo u jednom trenutku shvatili da ne možemo financijski izdržati trošak najma opreme i snimatelja. Boravili smo na terenu po mjesec dana u kontinuitetu, a mislim da sam ja dolje proveo ukupno oko šest mjeseci. To su veliki troškovi, kad se u obzir uzme koliki su u nas budžeti za dokumentarni film.
“Na kraju sam dobar dio filma smimio sȃm, što nije bilo nimalo jednostavno. Teško je voditi komunikaciju s ljudima I istovremeno brinuti o ekspoziciji, kadru ili zvuku. Ali bila je tu i jedna velika prednost: ljudi su prestali percipirati da ih netko snima za ozbiljno i mislim da sam tu dobio na neposrednosti.
“Zvukove prirode snimao sam zasebno, koristeći razne vrste mikrofona, no cjelovitu zvučnu sliku filma u studiju je oblikovao dizajner zvuka Ivan Zelić, koji ima izuzetno istančan osjećaj za prostor i stvaranje zvučne dramaturgije i naracije. Jako sam zadovoljen time što je stvorio.”
Dojam koji mi ostaje nakon upoznavanja različitih ljudi nastanjenih u dotičnoj sredini – uključujući ovlaštenu vještakinju Anu i govornika francuskog jezika, za koga sam inicijalno pomislila da je došljak izvana – jest da svi žive prema nekim svojim mitovima. Primjerice, iako je u filmu predstavnica racionalne misli i objašnjenja, Ana je vrlo duhovna osoba. Ipak je susrećemo u spekulativnim tumačenjima života itd. Kako komentirate tu pojavu među ljudima i je li to nešto što ste filmom htjeli približiti, da svojevrsni mitski sloj opstaje stalno i svuda, preuzimajući različite vidove? Na temelju svoga promišljanja kroz filmove i životnog iskustva, biste li rekli da ljudi neizbježno proizvode narative i tumačenja koji su barem nekim svojim dijelom iracionalni?
“Zanimljivo je kako u tom kraju i dalje postoji svijest među ljudima o nadnaravnim silama i pojavama. To možda nije moguće primijetiti odmah, ali kao je vrijeme prolazilo, scenarist Dragan Grozdanić i ja bili smo fascinirani tim nadrealnim svijetom, pričama o fantazmagoričnim bićima, raznim mitovima koji imaju korijene u povijesti i ritualima koji ljudi slijede u odnosu na prirodu. Uostalom, postoji dosta etnografskih znanstvenih tekstova koji su se bavili upravo takvim vjerovanjima i tradicijom u zaleđu Dalmacije.
“Odmah smo odlučili da želimo ostaviti filmom i takav dojam, tako da film dijelom klizi u nadrealno, kroz simbole i višeznačne scene, kroz ženu koja radi male toteme, figure, i ostavlja ih oko kuće, sve do zvuka kojeg je Ivan Zelić na mjestima svjesno i suptilno pomaknuo izvan realnog.
“Na kraju, mislili mi što god, ali takvi iracionalni mitovi i rituali znaju pomoći ljudima da se nose s nemilosrdnim svijetom oko sebe. Rekao bih, svi mi stvaramo iracionalna tumačenja da se snađemo u životu, mada ne uvijek tako spektakularna.”