Jedna od tema cjelovečernjeg dokumentarnog filma “Ratni fotograf” / “War Photographer” (2001), na 22. ZagrebDoxu prikazanog u retrospektivnom programu Švicarca Christiana Freija, dobitnika Počasnog Velikog pečata, ona je o etičnosti izvjestiteljstva s ratnih područja. Izvjestitelj, fotograf ili snimatelj, obično izvrsno plaćen od neke novinske agencije, promatrački, bez uplitanja, (naoko) hladnokrvno kao da dušom i tijelom nije doista ondje, bilježi tuđu patnju, ostvarujući profit sebi i nadređenima, ni ne pokušavajući pomoći nesretniku ispred objektiva.
Iako se takva razmišljanja ne tematiziraju u “2000 metara do Andriivke” / “2000 Meters to Andriivka” / “2000 metriv do Andriivki” (2025) Ukrajinca Mstislava Černova, prikazanom u Međunarodnom natjecateljskom programu, gledatelj će se povremeno upitati o sličnom. O položaju i ulozi snimatelja na prvoj bojnoj crti, gdje svako malo poneko strada, a život mu je i samom u neprestanoj ugrozi. Misao će se naglas promoliti u prizoru u kojem vođa jedinice, nemalo začuđen, pridošle snimatelje upita zašto su im se priključili, kad nemaju oružje.
U tom pogledu, Černov i kolega mu Aleks Babenko, dva jedina profesionalna člana filmske ekipe pridružena grupici vojnika 3. Jurišne brigade što se ljeti 2023., u Rusko-ukrajinskom ratu, probija do seoca Andriivka u ukrajinskoj Donjeckoj oblasti, možda su i u nepovoljnijem položaju od ostalih, naoružanih boraca, budući da se žestoki, prsimični vatreni okršaji odvijaju malne bez prekida, a opasnost od pogibije stalna je i neposredna.
Fotograf, ratni izvjestitelj i foto-video reporter Mstislav Černov (1985.), od 2014. nezavisni stalni suradnik američke novinske agencije Associated Press, zajedno s kolegama iz AP-a dobitnik Pulitzerove nagrade za javnu službu 2023. “za hrabro izvještavanje iz opkoljenog Mariupolja i svjedočenje o ubijanju civila u ruskoj invaziji na Ukrajinu”, kao filmaš je debitirao s “20 dana u Mariupolju” / “20 Days in Mariupol”/ “20 dniv u Mariupoli” (2023) za kojeg je, uz ino, nagrađen Oscarom za cjelovečernji dokumentarni film. Potresno, uznemirujuće ostvarenje o ruskoj opsadi ukrajinskog grada Mariupolja s početka 2022. g. nastalo je naknadnim organiziranjem građe što ju je ekipa AP-a, u kojoj je bio i sam Černov, ondje snimala ponajprije za televizijske vijesti, izvještaje i komentare. Njegovo novo ostvarenje, “2000 metara do Andriivke”, odmah je zamišljeno kao filmsko djelo i u pothvat se krenulo s time na umu. U uvjetima podjednako pogibeljnim, ako ne i pogibeljnijim negoli za snimanja “20 dana u Mariupolju”.
Tijekom nekoliko mjeseci, Černov i Babenko na prvoj su crti bojišnice, pod neprekidnom kišom metaka, granata i prijetnjom dronova-kamikaza, snimali protunapadno napredovanje 3. Jurišne brigade prema naslovnom selu iz kojeg je trebalo istjerati ruske osvajače i postaviti ukrajinsku zastavu. Sve to zbiva se u naročito začudnim geostrateškim okolnostima. Jedini mogući put od ukrajinskih položaja do Andriivke jest vjetrobranskim šumskim pojasom smještenim među inače pitomim, sad miniranim stepskim poljima. Posrijedi je umjetno zasađen zeleni pravokutnik raslinja dug naslovnih 2000 metara, širok, odnosno uzak dvadesetak metara, na čijem se kraju nalazi okupirano selo. Mnoge kinodvorane u kojima je prikazivan “2000 metara do Andriivke” šire su od te šume, primijetio je poslije Černov. Za savladavanje rečena dva kilometra – udaljenosti koju se u normalnim okolnostima prehoda za dvadesetak minuta – koje Rusi grčevito brane, postrojbi trebaju puna tri mjeseca odrješitog puževog forsiranja kroz blato, prašinu, ratovanjem izrovan teren apokaliptično načičkan patrljcima granatiranih stabala.
U mnogočemu potresniji i dojmljiviji od “20 dana u Mariupolju”, “2000 metara do Andriivke” zasad je ostvario nešto manji uspjeh i zapaženost…
Geografija i krajobraz će u nekoliko navrata biti razmjerno čitko predstavljeni, dočim tijek i trajanje operacije u samom filmu neće biti osobito pregledno izneseni. No po svemu sudeći Černovljeva nakana nije bila ponuditi uredan sažetak događaja, već dočarati jezovitu kaotičnost i neizvjesnost danonoćnog boravka u raljama nemani i psihofizički napor koji podnose vojnici u takvim, tipičnim i svakodnevnim ratnim događajima. Kao i stravu, zaludnost i besmisao uništavanja. “16. rujna, 3. brigada je posve oslobodila selo Andriivka. Slava naciji! Smrt neprijatelju!”, veli za kameru vođa brigade Feđa, nakon što je plavo-žutu ukrajinsku zastavu zataknuo navrh ostatka ciglenog zida, najreprezentativnijeg čvrstog objekta posve razrušenog i napuštenog sela. Sto dvadeset dana s glavom u torbi, više poginulih, sve za jadnu gomilu krša.
Premda su Černov i Babenko sudjelovali kao profesionalni snimatelji na licu mjesta, dobar dio, čak većina materijala, u svakom slučaju građa najupečatljivijeg dojma, bilježena je GoPro kamericama pričvršćenima na kacige ratnika. To će reći da snimke u trenu nastanka nisu ni pod kakvim nadzorom operatera ili snimatelja, nego su malne slučajne i gotovo neizbježno u nekontroliranom pokretu. (Podsjeća li to ovdašnjeg gledatelja na eksperiment “Scusa signorina” Mihovila Pansinija?) Snimane širokokutnicima, visokom rezolucijom, razmjerno su kvalitetne, same po sebi dovoljno razgovijetne, no u stalnom nemirnom, trzavom, skokovitom kretanju, što je dodatno osnaženo montažom. Ti se prizori, kojih nije malo, nadaju iznimno uvjerljivim, visceralno vjerodostojnim uzorcima klaustrofobije na otvorenom, upečatljivom slikom metežnih kreševa kojima se osvajaju centimetri ogoljene, spaljene, stravične zemlje, krnjadaka negdašnje šume, razvalina negdašnjeg sela.
Takvim će, desetak minuta dugim prizorom, Černov nemilosrdno rešetati već na samom početku filma, dok još ni ne znamo o čemu se točno radi, te ostaviti utisak da gledamo borbeni okršaj iz samoga središta ključalog vrela, što možda dosad nismo nikad vidjeli u tom trajanju i obličju. Tu će naoko neurednu, no umješno organiziranu dinamiku, tijekom filma presijecati smirenijim dionicama, počesto dronskim snimkama iz zraka, nerijetko iz vazda očuđujuće okomice, a neobično će snažno odzvoniti pokoji kadar u negativu ili snimljen termovizijskom kamerom kao i šačica kratkih, precizno razasutih crnih blankova, sve potkrepljeno, možda i prenapučeno, odgovarajuće neveselom, potmulo jecavom glazbom Sama Slatera.
U mnogočemu potresniji i dojmljiviji od “20 dana u Mariupolju”, “2000 metara do Andriivke” zasad je ostvario nešto manji uspjeh i zapaženost, moguće i zato što dobrim dijelom treperi u kodu karakterističnijem za eksperimentalni rod, moguće zato što tuče oštrije, izravnije i silovitije, moguće zato što se tema Rata u Ukrajini otad medijski donekle istrošila.
Među petnaestak nagrada filmu izdvajaju se ona za režiju u Sundanceu i F:ACT na CPH:DOX-u, a na ZagrebDoxu je osvojio Nagradu publike, ex aequo s crnogoorskim “Čovjekom lavinom” (2025) Slobodanke Radun.