“Scusa signorina” – Ljepota slučajnosti

Film je niz odluka, ni jedna od kojih nije i ne može biti slučajna. Slučajnost je u filmu tek još jedan svjesni postupak, poetika jednako promišljena kao i ona detaljnog planiranja. Inzistiranje na dominaciji određenog strukturnog načela, pa bio on i slučajnost, vodi do strukturalne umjetnosti, čiji je domaći pionir bio lani preminuli Mihovil Pansini (1926. – 2015.). Ovaj liječnik i rođeni Korčulanin, u pedesetima je postao središnjom figurom Kinokluba Zagreb debitiravši filmom “Gospodin doktor” (1953). Svoj istraživački fokus ubrzo zatim će usmjeriti prema takozvanom antifilmu, u smislu potrage za novom slobodom medija kroz oslobađanje od formalnih, tematskih i posljedično ideoloških i moralnih konvencija. Kruna njegove zaljubljenosti u film, slobodu mišljenja i izražavanja bilo je osnivanje GEFF-a (Genre Film Festival, 1963. – 1970.), legendarnog zagrebačkog festivala i škole ekperimentalnog filma čije plodove uživamo i danas u radovima naših najinventivnijih filmaša.

Film “Scusa signorina” (1963) Pansini je, za potrebe šetnje zagrebačkim ulicama, snimio pričvrstivši 16-milimetarsku kameru na vlastita leđa. Nastali materijal karakterizirala je posvemašnja prepuštenost slučaju pri odabiru snimanog sadržaja, odnosno izostanak autorske kontrole nad zabilježenom stvarnošću. Naizgled je riječ o čistom dokumentarizmu pa se tako ovaj film u većini povijesnih pregleda smješta u taj filmski rod. No, teško da je Pansinijev primarni cilj bilo dokumentiranje situacije na Zrinjevcu i obližnjim ulicama. Prije se radilo o prokazivanju nedostatka neposrednosti u svim filmskim rodovima, jer filmsko djelo nikada ne nastaje u situaciji lišenoj uplita autora. Svaki film strukturira stvarnost; nešto iz nje izdvaja a nešto izbacuje montažom, kadriranjem ili jednostavnim gašenjem kamere. Prividnim poništavanjem kadriranja u “Scusa signorina”, Pansini zapravo ukazuje na njegovu neiskorjenjivost. Jedan od ključnih reprezentacijskih modusa filmskog medija jest strukturiranje prikazanog koje se uvijek vrši u skladu s autorskom intencijom. Ona je u ovom slučaju dati primat slučaju kao metafori slobode.

Jer, kadrirati film znači odabrati što i kako će u njemu biti prikazano. Svaki izbor ono prikazano odvodi korak dalje od nedostižne pozicije objektivnosti, koju se može tek fingirati brojnim postupcima u funkciji simuliranja nepristranosti. Slučajno kadriranje koje ovdje primjenjuje Pansini, jednako je autorski obilježeno kao i ono klasično – riječ je o odluci kojom se komunicira određena slika idealnog svijeta, lišenog svih mehanizama represije i manipulacije, čak i autorovom nad prikazanom stvarnošću. U ovom je slučaju prednost dana – slučajnosti samoj, kao metafori prevlasti ljepote svijeta nad čovjekovim uplitanjem u stvarnost i manipulaciji istom. Poetika slučajnosti u šezdesetima je bila aktualna na svim umjetničkim frontama, pa i onoj filmskoj. U tom smislu Pansinijeva su istraživanja posvema ukorak, a u nekim slučajevima čak i anticipiraju tadašnje bitke za proširivanje mogućnosti i prirode medija.

Kadriravši svoj film metodom planske slučajnosti, Pansini niti jedan drugi aspekt više ne prepušta igri slučaja. Film je montiran, ozvučen i snimljen na točno određenim lokacijama, s detaljno razrađenim aspektima koji zajedno tvore kompaktnu cjelinu; na razini zvuka pak donosi i konkretnu glazbu skladanu od samog autora. Osim manifestne vrijednosti doprinosa razvijanju ideje antifilma, “Signorina” sadrži i slikovnu upečatljivost pošto se Korčulanin neprestano koristi pokretom, po njemu, uz metaforu, najvažnijim filmskim izražajnim sredstvom. Pansinijeva kamera neprestano je u pokretu, na filmsku vrpcu hvatajući stvarnost u nepredvidljivom i sugestivnom ritmu. Isti je takav iz razloga što je sam autor slučajnost upregnuo u kočiju vlastite jasne vizije, kojom je istovremeno propitivao i širio medij, ali se njime i izražavao znajući ga upotrijebiti za osvjetljavanje više ljepote. “Scusa signorina” podastire nam krunske dokaze kako istina nikada nije toliko slatka kao kad nam njena vrata otvore – slučajno.

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).