Osjećaj pripadanja jedna je od osnovnih ljudskih potreba, a mnoge grupe, udruge i supkulture formiraju se baš zato što pridonose istome. Jedna od njih, prilično izolirana, ali i najvidljivija (a prema filmu i najpopularnija svjetska supkultura) je navijačka nogometna skupina: ultrasi. Švedska redateljica Ragnhild Ekner ovoj temi pristupa ne samo kao filmašica, već i kao insajder. Kao obožavateljica nogometnog kluba IFK Göteborg, i ona je jedna od pripadnika ultrasa. “Ultrasi” / “Ultras” (2025) su njezino drugo dugometražno ostvarenje, nakon što se u svom debitantskom filmu “The Traffic Lights Turn Blue Tomorrow” / “Trafikljusen blir blå imorgon” (2017) također bavila osobnom temom – samoubojstvom prijatelja, kao i supkulturom koja ih je spajala (bio je grafiti umjetnik), u njemu istražujući proces sazrijevanja iz mladenačke dobi u odraslu osobu te skrivene prepreke koje se nalaze na tom putu.
“Ultrasi” su, također, osobna tema i posveta jednom od preminulih članova goteborške skupine navijača, ali ovaj film uvelike odstupa od intimnog eseja kakav je bio “Traffic Lights”. Ekner već u početnom voice-overu napominje da u ovom dokumentarcu nećemo vidjeti lica onih koji dijele svoje dojmove i sjećanja, s obzirom na to da se radi o kolektivnom iskustvu. Ni glasovi koje čujemo više nisu njezini prisni prijatelji, već navijači s četiri različita kontinenta – od Švedske i Italije, preko Argentine, Engleske i Poljske, sve do Egipta, Maroka i Indonezije. Redateljica djelomično uspijeva u svom naumu da iz prikupljenih izjava stvori sliku zavidno bliskog kolektiva, a priče koje prikuplja sežu od informativnih sve do dirljivo ispovjedničkih. Teško je ne ostati impresioniran majkom koja u društvu ultrasa nalazi utjehu nakon gubitka sina, kao i ne zgroziti se na sjećanje egipatskog navijača koji je slučajno prespavao odlazak na gostovanje u Port Said koji se pretvorio u tragediju.
Ipak, možda baš zbog manjka konkretnih osoba koje bi im dale ljudsko lice, ultrasi ostaju zamagljeni iza krinki svojih žustrijih pripadnika. Nije jednostavno biti impresioniran dobrodušnošću i kolegijalnošću među članovima, kada su u javnosti puno poznatiji po svojim agresivnim navijačkim ispadima. Iako svi ultrasi nemaju izričitu politiku izazivanja nereda i huliganizma, takvo im se ponašanje ipak opravdano pripisuje. Ragnhild Ekner je, međutim, željna prikazati sliku ultrasa koju nećemo tako često naći u medijima, pokušavajući dočarati drugu stranu snimkama navijača koji na tribinama skaču s dojenčadi u rukama, izjavom jedne od ultrasa kako oko djece naprave sigurni krug da im se ništa ne može dogoditi, kao i vlastitim sjećanjem na djevojčicu koju otac nije mogao impresionirati VIP kartama, kokicama i pićem po želji, jer je ona htjela biti “tamo gdje je opasno”.
Ipak, dojam koji ta i mnoge slične priče ostavljaju onaj je zaslijepljenosti i tinejdžerske percepcije samih sebe, kao boraca protiv svjetske i povijesne nepravde. Kolektiv to potvrđuje stvaranjem vlastite mitologije, ali ovaj stav nema nužno mnogo veze sa stvarnošću. Naprotiv, puno je jasnije da je pripadnost ultrasima ultimativni bijeg od stvarnosti.
“Ultrasi” su uvjerljiv, zanosan i emotivan film, ali njegova romantizirana priroda nije dovoljna da gledatelj zaboravi činjenice koje Ekner namjerno odabire zanemariti.
Ekner je sa svojom ekipom sedam godina prikupljala materijale za film koji, možda neočekivano, ima smirujuću, sanjivu atmosferu, s obzirom na to da autoricu prije svega nadahnjuje bliska zajednica unutar ultrasa. Njihova lica koja prepoznajemo s utakmica – razuzdanost, zastave, baklje i fantomke – ponavljaju se kao univerzalni motiv širom svijeta, a Ekner ih nadopunjuje prikazom manje medijski istaknutih navijača iz Sjeverne Afrike i Azije. Oni navijačke pjesme pjevaju uz pratnju ukulelea, gitare ili klavira, koji podsjećaju na nevino mladenačko zbližavanje uz logorsku vatru.
Ženski glasovi bitan su element koji izdvaja ovaj film od drugih slične tematike, a čija iskustva obogaćuju prikaz ove predominantno mačističke skupine. Žene kao članice ultrasa najvidljivije su na indonezijskim utakmicama, a u voice-overu dijele neke od najemotivnijih priča. Njihov doprinos otvara novu razinu percepcije navijačkih skupina, otkrivajući privlačnost i utjecaj koju ova zajednica ima za različite slojeve društva.
“Ultrasi” su uvjerljiv, zanosan i emotivan film, ali njegova romantizirana priroda nije dovoljna da gledatelj zaboravi činjenice koje Ekner namjerno odabire zanemariti. Za redateljicu i njezine sugovornike ultrasi su posljednji bastion obrane od autokracije i samovolje vlasti, dok se paralelno odbija osvrnuti na njihovu tendenciju izazivanja nereda, povezanosti s radikalnom desnicom i neonacizmom, kao i huliganizmom.
Film “Ultrasi” imao je svjetsku festivalu na Filmskom festivalu u Göteborgu, a prikazan je između ostalog i na Visions du Réelu, Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi te na Hot Docsu, prije nego što je stigao na 22. ZagebDox u program “Stanje stvari”.