Međunarodna konkurencija 22. ZagrebDoxa okuplja filmove koji kroz različite autorske pristupe otvaraju teme ratnih iskustava i njihovih odjeka, sjećanja i trauma, migracija i egzila, obiteljskih i društvenih odnosa, položaja žena, tradicije i promjena u zajednicama, kao i odnosa čovjeka prema prirodi, radu i tehnologiji u suvremenom globalnom kontekstu.
Rat u Ukrajini, kojem se, nažalost, još uvijek ne nazire kraj, očekivano je jedna od važnih tema programa. U “2000 metara do Andriivke” / “2000 Meters to Andriivka” / “2000 metriv do Andriivki” (2025) Mstislava Černova, autora dokumentarca “20 Days in Mariupol” / “20 Days in Mariupol” / “20 dniv u Mariupoli” (2023) nagrađenog Oscarom za najbolji dokumentarni film, kamera se ponovno nalazi u samom središtu ratne stvarnosti i prati ukrajinske vojnike u pokušaju oslobađanja okupiranog sela, nastavljajući autorsku liniju koja je u Mariupolju obilježila jedno od najvažnijih dokumentarnih svjedočanstava o ovom ratu. Dok Černov ostaje u zoni izravnog sukoba, “Divia” (2025) Dmitra Hreška okreće pogled prema prostoru nakon razaranja, gdje priroda polako preuzima ulogu tihog svjedoka i nositelja sjećanja na uništene krajolike.
Između te dvije perspektive smješta se “Poduka iz paleontologije” / “Paleontology Lesson” (2025) velikog Sergeja Loznice, u kojem djeca u kijevskom Prirodoslovnom muzeju pronalaze privremeni prostor bijega, a znanost i mašta pokušavaju nadjačati ratnu stvarnost. Iz kolektivnog iskustva rata program se prirodno širi prema osobnim, intimnim tonovima. U autobiografskom hibridnom filmu “Sjećanje” / “Memory” (2025), Vladlene Sandu rekonstruira svoje djetinjstvo između Krima i Groznog, obilježeno izbijanjem čečenskog rata i prisilnim bijegom, kako bi kroz suočavanjem s traumatičnim sjećanjima istražila mogućnost prekida kruga nasilja koji se prenosi generacijama. “Jedna u milijun” / “One in a Million” (2026) Jacka MacInnesa i Itaba Azzama kroz desetogodišnje snimanje prati Israu od izbjeglištva iz Sirije do života u Njemačkoj i povratka, bilježeći odrastanje u stalnom kretanju između različitih zemalja, kultura i privremenih domova.
“Novi počeci” / “New Beginnings” / “Les recommencements” (2025) Vivianne Perelmuter i Isabelle Ingold prate čovjeka koji nakon iskustva Vijetnamskog rata pokušava rekonstruirati vlastiti životni smisao u sadašnjosti koja mu stalno izmiče. Sličnu nit unutarnjih prijeloma nastavlja i “Lisica pod ružičastim Mjesecom” / “A Fox Under a Pink Moon” / “Roobah va Mah soorati” (2025) Mehrdada Oskoueija, gdje tinejdžerica kroz vlastite snimke i crteže bilježi pokušaj bijega iz nasilnog okruženja, pretvarajući vlastiti život u prostor otpora. “Sve moje sestre” / “All My Sisters” / “Sé Khâhar” (2025) Massouda Bakhshija promatra dug vremenski luk odrastanja triju sestara u Teheranu, čiji se osobni životi postupno isprepliću s promjenama iranskog društva.
Gotovo kao odgovor, “Lomeći prepreke” / “Cutting Through Rocks” (2025) Sare Khaki i Mohammadreze Eynija radnju seli u ruralni Iran, gdje prva izabrana vijećnica Sara Shahverdi kroz političko djelovanje i svakodnevni otpor patrijarhatu mijenja položaj žena u zajednici – od borbe protiv dječjih brakova do osnaživanja djevojaka. U sličnom ali vrlo osobnom registru, Zahraa Ghandour u filmu “Flana” (2025) kroz potragu za nestalom prijateljicom iz djetinjstva otvara priču o nasilju nad ženama, obiteljskim gubicima i traumama koje oblikuju odrastanje u Bagdadu. Pitanjima položaja žena bavi se i “Zemlja muškaraca” / “The Men’s Land” (2025) Mariam Bakačo Hatčvani, smještena u gruzijsko planinsko selo u kojem se tradicija nasljeđivanja sudara s otporom žena koje žele promjenu.
Na tom tragu promjene tradicijskih obrazaca, Ivan Boiko u filmu “Vjetar puše gdje hoće” / “The Wind Blows Wherever It Wants” (2025) kroz višemjesečno snimanje bez naracije prati tushetske pastire i njihove migracije tisuća ovaca između planina i stepa, suprotstavljajući drevni nomadski ritam sve vidljivijim tragovima suvremenog industrijskog i infrastrukturnog razvoja. Iz kolektivnih i društvenih okvira program se okreće prema intimnijim, gotovo meditativnim filmskim prostorima. Miro Rema u filmu “Bolje poludjeti u divljini” / “Better Go Mad in the Wild” / “Raději zešílet v divočině” (2025) prati izolirani život dvojice braće čiji se odnos raspada pod težinom različitih želja, dok film “Zidovi” / “Walls – Akinni Inuk” (2025) Sofije Rørdam i Nine Paninnguaq Skydsbjerg kroz odnos zatvorenice i autorice otvara pitanje povjerenja.
Michał Marczak u “Razrješenju” / “Closure” (2026) prati oca koji nakon nestanka sina sam pokreće iscrpljujuću potragu uz Vislu, pretvarajući gubitak u dugotrajno suočavanje s nadom i prihvaćanjem, a u “Ispovijestima jednog madeža” / “Confessions of a Mole” (2025), hibridnom filmu koji spaja intimni dokumentarni pristup i animaciju, Mo Tan kroz povratak u obiteljski dom, pritisak tradicije i vlastitu dijagnozu preispituje obiteljske odnose i nasljeđe trauma.
Program se dalje otvara prema globalnim ekonomskim i tehnološkim strukturama. Natalia Koniarz u filmu “Srebro prikazuje život” / “Silver” (2025) u najvišem rudniku Bolivije, otvarajući pitanje cijene modernog bogatstva i granica ljudske izdržljivosti u prostoru obilježenom radom, smrću i povijesnim nasljeđem. “Prošla nesvršena budućnost” / “Past Future Continuous” (2025) Morteze Ahmadvanda i Firouzeh Khosrovani povezuje Iran i SAD kroz obiteljske arhive i iskustvo egzila, gdje tehnologija postaje jedini most između razdvojenih svjetova.
U “Slijepima za more” / “Seablindness” (2025) Tereze Smetanove kroz luke i kontejnerske terminale promatra se globalni sustav pomorske trgovine, gdje se iza industrijske logistike povremeno otvaraju intimni prizori života. “Sintetičko suosjećanje” / “Synthetic Sincerity” (2025) Marca Isaacsa kroz hibrid dokumentarnog i fikcijskog pristupa prati pokušaj stvaranja autentičnih AI likova u istraživačkom laboratoriju, propitujući granice ljudske emocije i lica u eri umjetne inteligencije te budućnost same filmske slike kroz sukob istraživača, umjetnika i AI kreacija.