Regionalna konkurencija 22. ZagrebDoxa okuplja osamnaest filmova koji polaze od života u manjim zajednicama i svakodnevice u kojoj se privatni i kolektivni svjetovi neprestano prepliću. Otvaraju se teme nestajanja i preoblikovanja ruralnih i izoliranih prostora, odnosa čovjeka prema krajoliku i životinjama, ekonomskih i društvenih pritisaka, obiteljskih i generacijskih napetosti, te različitih oblika sjećanja, gubitka i društvenih promjena koje se odražavaju u intimnim životima pojedinaca.
Ruralna zajednica u filmu “Vlak prođe svaki dan i nikada ne stane” / “A Train Passes Every Day and It Never Stops” / “În fiecare zi trece același tren și nu oprește niciodată” (2026) Vlada Petrija živi u sjeni prolaznosti i gubitaka, između sprovoda, lokalne brijačnice i humora koji ublažava svakodnevicu. Kroz ritam godišnjih doba i neprekinutu prisutnost vlaka koji nikada ne staje, film gradi prostor u kojem se privatno i kolektivno neprestano prepliću. Iz tog mikrosvijeta otvara se pogled prema skrivenim slojevima povijesti u kriminalističkom found footage filmu “Pozdrav iz Sekretarijata” (Kreativni sindikat, 2025.) Ivana Ramljaka. Arhivske fotografije napuštene policijske postaje razotkrivaju drugu stranu zrcala sunčane vedrine omiljene hrvatske turističke destinacije. U “Otapanju” / “Melt” (2025) Nikolausa Geyrhaltera, ledeni krajolici postaju globalni arhiv nestajanja, gdje se klimatske promjene upisuju u svakodnevni život ljudi koji u tim prostorima žive.
“Planina se neće pomaknuti” / “The Mountain Won’t Move” / “Gora se ne bo premaknila” (2025) Petre Seliškar prati odrastanje tri brata u makedonskim planinama, između teškog rada, igre i izolacije. Kako odrastaju, njihovi se odnosi počinju mijenjati, otvarajući pitanje mogu li ostati pastiri i kakva ih budućnost uopće čeka. Kakva pak budućnost čeka nekoliko stotina grla koza na pučinskom otoku, zaostalih nakon propasti državnog projekta razvoja lokalnog stočarstva, pitanje je koje postavlja Tonći Gaćina svojim filmom “Koze!” (KOMPOT / Melocoton; 2025.), dok u “Vučjoj gozbi” (Hulahop / Inkubator Rezon; 2025.) Jadrana Bobana strah od vukova u dalmatinskom zaleđu otvara priču o napuštenim zajednicama, nepovjerenju i širenju teorija zavjere u prostoru ekonomskog i infrastrukturnog zanemarivanja.
Na istom je tragu “Za nekoliko kriški sira” / “A Few Chunks of Cheese” (2026) Nikole Bošnakova: mala farma postaje simbol nestajanja ruralnog života pod teretom ekonomskih i društvenih promjena. U ponešto ogoljenijem obliku odnosa čovjeka, životinje i preživljavanja u ekstremnim uvjetima, “Mora li i konj raditi?” / “Does the horse have to work, too?” / “Muss das Pferd auch arbeiten?” (2026) Leonharda Thomasa Pilla prati pastiricu Valeriju, čija se svakodnevica odvija u stalnom kretanju sa stadom, u potpunoj posvećenosti radu na otvorenom i životu izvan stabilnog doma. Prekrasni, no surovi lički krajolik u “Mirnoj dolini” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2025.) Sebastijana Borovčaka postaje prostor neizvjesnosti, dok potraga za nestalim muškarcem otkriva svu njegovu nepristupačnost.

Iz te fizičke borbe s krajolikom, program se pomiče prema unutarnjim prostorima ranjivosti i iscjeljenja, no i prema raspadanju društvenih veza koje su nekoć davale smisao zajednici. U “Lavandi” (2025) Mateje Raičković priroda postaje prostor osobne rekonstrukcije i suočavanja s traumom, dok se u “Sjeti se moje pjesme” (Restart / Talas Film; 2025.) Jelene Bosanac i Tanje Brzaković kroz nestanak gostionice Jablan razotkriva kako se kolektivni prostori pripadanja mogu u trenu pretvoriti iz mjesta ljubavi i veselja u objekte mržnje i destrukcije. Nestabilnost se u filmu “Medo u šparugama” (Zagreb film, 2025.) Ivana Grgura seli u medijski prostor, gdje pojava medvjeda u malom gradu pokreće kolektivnu paranoju i razotkriva mutne granice između istine i laži u doba društvenih mreža.
“Tako je moralo biti” / “Meant to Be” / “Ez így volt szép” (2026) Olivéra Márka Tótha prati tinejdžera iz ruralne Mađarske koji ubrzano postaje rap zvijezda, dok se istodobno pokušava nositi sa školom i obiteljskim životom. Kroz trogodišnje praćenje njegova uspona i pada film oblikuje portret Generacije Z. Ruralna Mađarske mjesto je radnje i filma “Omama” (2026) Martina Herra. Kroz susret 88-godišnjakinje i njezina unuka koji se vraća kako bi ponovno uspostavili odnos, “Omama” otvara intimnu i pomaknutu studiju o starenju, klasnim razlikama te krhkoj vezi između brige i udaljenosti.
U širem registru obiteljskih odnosa i osobne dislokacije, “Tragovi pripadanja” (LEWA Productions / HBO / Doppelplusultra Film Productions / Spacedust Productions; 2026.) Tatjane Božić prati autoricu koja, nakon života diljem Europe, pokušava razumjeti vlastiti trajni osjećaj nepripadnosti i pronaći oblik pripadanja. S druge strane, “Ovaj poželjni stroj” (2026) Mine Simendić otvara pitanje što sve gubimo u procesu emigracije i traženja boljeg života.
Kolektivna tijela i povijesni slojevi pojavljuju se kao prostor pamćenja i ideoloških prijeloma. U “Sletu 1988” (2025) Marte Popivode tijelo plesačice postaje arhiv socijalističke Jugoslavije, gdje se kroz pokret čuva i raspada jedno društveno sjećanje. Polazeći od tvrdnje Kire Muratove da žene stvaraju okrutnije filmove, Isa Willinger u filmu “Nemilosrdne” / “No Mercy” (2025) istražuje kako redateljice i nebinarni autori kroz povijest i sadašnjost prikazuju nasilje, poniženje i odnose moći. Kroz susrete s filmašima i promišljanje o ženskom pogledu, film otvara šire pitanje odnosa roda i moći, kako na ekranu, tako i izvan njega.
22. Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox održat će se u kinima Kaptol Boutiquea od 19. do 26. travnja 2026. godine.

