Dva filma iz sredine 1970-ih nadaju se ključnima u pronalaženju pristupa koji će postati najvidljivijim zaštitnim znakovima dokumentarnoga stvaralaštva Wernera Herzoga. To su četrdesetpetominutna “Velika ekstaza drvorezbara Steinera” / “The Great Ecstasy of Woodcarver Steiner” / “Die große Ekstase des Bildschnitzers Steiner” (1974) i polusatni “La Soufrière” / “La Soufrière – Warten auf eine unausweichliche Katastrophe” (1977).
“Velika ekstaza drvorezbara Steinera” najvećim dijelom bilježi nekoliko dana priredbe Međunarodni tjedan skijaških letova (Mednarodni teden smučarskih poletov), natjecanja u skijaškim letovima na Skakaonici braće Gorišek na Planici u Sloveniji, tada u Jugoslaviji, održanog od 15. do 17. ožujka 1974. U prethodnim dokumentarnim filmovima Herzog je pratio djelovanje više osoba ili bi uz protagonista susretao i u film uključivao druge ljude, a ovdje se prvi put usredotočuje isključivo na jednog čovjeka, pojedinca tjeranog unutarnjim porivom koji kao da ne ovisi o njegovoj volji niti je podložan razumu, čeljade što žudi ostvariti pothvat koji graniči s nadljudskim, neostvarivim, a svakako je životno opasan. Odnosno, mada je riječ o postignuću unutar ljudskih mogućnosti, makar onom iznimnom, koje ne može učiniti svatko, Herzog naglašava čimbenik nedohvatnosti i riskantnosti, snažno sugerirajući djelovanje nespoznatljive sile koja goni dotična stvora. Jedinku opijenu, ushićenu, zanesenu svojom misijom, biće u svojevrsnoj ekstazi, kako ovaj put ističe i u naslovu.
A upravo tom će riječi, pojmom, u budućnosti često opisivati vlastitu dokumentarističku misiju, govoreći kako njegov stvaralački cilj nije bilježiti činjenice nego, podešavajući ih, poetično stilizirajući, krivotvoreći, doći do prave, ekstatične istine. Istine onkraj realnosti, onkraj činjenica. “Činjenice ne treba omalovažavati, jer su normativne, no one ne nude spoznajne uvide”, tvrdi. “U telefonskom imeniku pronaći ćemo adresu i telefonski broj čovjeka koji se zove James Miller. Činjenice su točne, ali to nam neće reći ništa o tomu zašto James Miller svake večeri plače u krevetu.”
Činjenice su, zapisao je 1999. u tzv. “Minesotskoj deklaraciji” (“The Minnesota Declaration”), svojevrsnom manifestu svoje umjetničke zadaće, “površna istina, računovodstvena istina”. Podupirući tu postavku, poziva se na riječi Andréa Gidea: “Prilagođavam činjenice tako da nalikuju istini više nego stvarnost”, koje je 2017. zapisao i u aneksu rečenog proglasa. No kako zainteresirani nisu uspijevali pronaći Gideov izvorni citat, tražili su od Herzoga da ih uputi u to odakle je. Odgovorio je da se ne sjeća i da je moguće da ga je izmislio.
Posve, pak, otvoreno obznanio je, recimo, da su riječi: “Kolaps svemira odigrat će se kao njegov nastanak – u veličanstvenom bljesku”, koje je, s potpisom Blaisea Pascala, ispisao kao predmetak srednjometražnom dokumentarnom filmu “Lekcije tame” / “Lessons of Darkness” / “Lektionen in Finsternis” (1992), njegova izmišljotina. Baš kao što je dva desetljeća prije, s drugog praktičnog razloga, izmislio dijelove uvodnika u “Aguirre, gnjev božji” / “Aguirre, the Wrath of God” / “Aguirre, der Zorn Gottes” (1972). Tim činom, veli, publiku “Lekcija tame” odmah, prije prvoga kadra, uzdiže na visoku ravan s koje će usvajati djelo, a njegova je autorska odgovornost i zadaća da gledatelja do kraja filma održi na tim visinama. Snimljene u kuvajtskim pustinjama zapaljenih naftonosnih prostranstava neposredno nakon Zaljevskog rata, “Lekcije tame” svojevrstan su parnjak dvadesetak godina prije ostvarenoj “Fata Morgani” (1971). Mjesto, vrijeme i kontekst u “Lekcijama iz tame” nisu navedeni – uvodna naracija mistično zbori: “Planet u našem sunčevom sustavu. Široki planinski lanci, oblaci, zemlja obavijena maglom.” Također neidentificirani pustinjski krajobrazi (snimani pretežno u Alžiru, Burkini Faso, Obali Bjelokosti, Keniji i Kamerunu) u “Fata Morgani” su predstavljali prapočetak svijeta i civilizacije, dočim ovdje predstavljaju njihovu smrt.
“Lekcije tame” Herzog je proglasio djelom žanra znanstvene fantastike, budući da, kako reče “u njemu nema ni jednog jedinog kadra u kojem se prepoznaje naš planet. … Izgleda kao da je mogao biti snimljen samo u nekoj dalekoj galaksiji, neprijateljici života.” Takav koncept doista i jest naslijeđe “Fata Morgane”, koja je u jednom koraku oblikovanja bila zamišljana s izvanprizornim tekstom znanstveno fantastičnog sadržaja koji govori o smrti planeta Zemlje, odnosno, prema drugim izjavama, o izvanzemaljcima i drevnim astronautima koji dolaze na Zemlju snimati njezine stanovnike. Usputice, danas cijenjene “Lekcije tame” na premijeri su na filmskom festivalu u Berlinu dočekane glasnim zviždanjem i neodobravanjem.
Protagonist “Velike ekstaze drvorezbara Steinera” – vratimo se tom filmu – dvadesettrogodišnji je Švicarac Walter Steiner koji je u tom razdoblju jedan od najboljih skijaških letača svijeta. No dok je u svojim prethodnim filmovima pogleda usmjerena na sport, “Heraklu” / “Herakles” (1962.) i “Mjerama protiv fanatika” / “Precautions Against Fanatics” / “Massnahmen gegen Fanatiker” (1969), sportaše samo promatrao izvana te o njima nismo saznali ništa izvan tek ovlaš ocrtane pojavnosti njihove djelatnosti, ovdje Herzoga ponajprije zanimaju osoba i njezina razmišljanja, strahovi, nade, osjećaji, posebice unutarnje dvojbe i kovitlaci raznosmjernih i suprotstavljenih težnji.
Umjereno gruba i neuredna, mjestimice slikovno impresivna – snimatelj je Jörg Schmidt-Reitwein, Herzogov drugi (uz Thomasa Maucha) stalni snimatelj iz tog razdoblja – “Velika ekstaza drvorezbara Steinera” prvi put uključuje Wernera Herzoga kao pripovjedača, tumača i voditelja ispred kamere. Ovdje, začetno, samoga sebe ustoličuje kao izravno vidljivu i čujnu trajnicu svog dokumentarnog opusa, karakterističnu, prepoznatljivu sastavnicu vlastitih ostvarenja, malne nezamislivih bez njegova glasa i pojave.
Kako i sam ostavlja dojam čovjeka u kojem se izvanjski dojam smirenosti, pribranosti i odlučnosti u kročenju (samo)zacrtanim putom prožimaju s neukrotivo burkavim (pustolovnim) nemirom što vrije iznutra, i njega doživljavamo – a takvim se implicitno, svakako i autentično, i predstavlja – kao zanesenog ekscentrika al pari protagonistima svojih djela, opsjednutim čovjekom koji će do krajnosti predano ustrajati na ostvarenju snova o snimanju filmova kakve je zamislio. U “Bremenu snova” / “Teretu snova” / “Burden of Dreams” (1982.) Lesa Blanka, filmu koji dokumentira iznimno zahtjevno snimanje Herzogova igranog filma “Fitzcarraldo” (1982), iznuren bezbrojnim organizacijskim poteškoćama, no ne i poražen duhom, Herzog uvjerljivo izgovara sad već glasovite rečenice: “Kada bih odustao od ovog projekta, bio bih čovjek bez snova. A tako ne želim živjeti. Živjet ću ili skončati s ovim filmom.” Zamijenivši riječ film nekom drugom, odgovarajućom, tu bi izjavu mogao izreći gotovo svaki junak ili junakinja (njih je znatno manje) Herzogovih slikopisa, kako dokumentarnih, tako i igranih.
Zanimljivo je, međutim, da je Herzogovo stupanje pred kameru u “Velikoj ekstazi drvorezbara Steinera” bilo iznuđeno, a ne posljedica njegove svojevoljne, autorske odluke. Film je sniman za Južnonjemačku radioteleviziju (Süddeutscher Rundfunk – SDR) i televizijski su producenti od njega zahtijevali da odigra ulogu nekovrsnog reportera. Herzog je ovdje još podosta udaljen od opuštene samopouzdanosti koja će ubuduće resiti njegovo vodstvo ispred objektiva, no njegov nastup djelomičnog izvjestitelja koji je istovremeno i autor filma i jedini pouzdanik neshvaćenog protagonista uvelike je doprinio neposrednosti, neizvjesnosti i poćutu upletenog, zainteresiranog izlaganja. Osobnog, privlačno subjektivnog prenošenja pripovijesti i događaja, nasuprot udaljenom, neutralnom, objektivnom promatranju.
I Steiner i Herzog opčinjeni su mogućnosti ljudskog letenja, (gotovo) samostalnog, bez pomagala (nakon odskoka), kakvo omogućuje ovaj sport (svjetski rekord 1974. je 169 m; danas 254,5 m) kojim se i Herzog amaterski bavio kao tinejdžer. Letač Steiner istovremeno je prestravljen i vrlo stvarnom prijetnjom stradanja, odnosno pada pri doskoku, a Herzog dobrim dijelom filma naglašava tu opasnost. Ponajprije slikovno, repetitivno redajući snimke padova drugih letača, ali i svojim komentarima, kako onima u kadru, tako i izvan kadra, sjenčajući cjelinu tonom tragike i slutnjom katastrofe. Mrki vjesnik zle kobi. Steiner će pri jednom slijetanju (pri letu se dostiže brzina i do 130 km/h) doista i pasti, nasreću bez ozbiljnijih posljedica, a taj će prizor Herzog dramatizirati usmjeravanjem kamere na sebe, čovjeka duboko uznemirenog u tom času još nepotvrđenom viješću o Steinerovu padu.
Premda se Herzogovi filmovi najčešće doimaju, kako se kaže, smrtno ozbiljnima i mada se često može pročitati mišljenje da su lišeni humora i ironije, izjavama koje unezvijereni redatelj-reporter, na licu mjesta, smješten na skakaonici, izgovara u kameru dok pomoću motorole pokušava doznati je li Steiner stradao, Herzog naknadno dodaje off u kojemu govori kako se u tom času zabrinuto pitao znači li moguća Steinerova ozljeda završetak snimanja filma. Posve promišljeno, u montaži, zacijelo smiren, hladne glave, bez pritiska, daje do znanja – ili vragolanski izmišlja – da ga je pomisao na to da će mu zbog junakova pada propasti film pogodila podjednako kao i briga za Steinerovo dobro. Treba li sumnjati da je riječ o (samo)ironičnom, zabavljačkom podbadanju?
Moć sugestije i manipulacije govorenim izvanprizornim komentarom vrhunski će iskoristiti i razraditi tri godine poslije, u “La Soufrièreu”, što ćemo sagledati u sljedećem tekstu iz ovog niza.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
