“Below the Clouds” / “Sotto le nuvole” (2025) posljednji je u opusu dokumentarnih filmova redatelja Gianfranca Rosija u čijem se središtu nalazi često opjevani Napulj i razni slojevi društva koji ga nastanjuju. Ovo je ujedno i jedini dokumentarac premijerno prikazan u natjecateljskom programu na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji, na kojem je osvojio posebnu nagradu žirija.
Film započinje citatom Jeana Cocteaua: “Vezuv stvara sve oblake svijeta”, što će se manifestirati kao metafora kojom Rosi ispod oblaka Vezuva prikazuje život ljudi koji sačinjavaju Napulj i njegovu okolicu. Fotografija ili možda snimka Vezuva u prvom planu, a zaljev Napulja daleko u pozadini otvara “Below the Clouds” – na prvi pogled nepomična poput razglednice, a zbog crno-bijele tehnike u kojoj je film snimljen čini se kao da nam redatelj želi naznačiti da se vraćamo u prošlost. Ovu tezu podupire i sljedeća scena u kojoj arhivistica pregledava nanizane kipove i druge artefakte u nekom podrumu, nagađajući koja im je bila moguća svrha i namjena.
Tu je svojevrsni prihvatni centar za umjetnine koje, vidjet ćemo uskoro, iskapaju japanski arheolozi na nalazištima podno Vezuva, a koja su interesantna i nekim drugim, neočekivanim zanimanjima. Ispočetka je pod znakom upitnika zašto se vatrogasci u punoj penjačkoj opremi provlače kroz mračne, a katkad i toksične tunele u koje jedva da stanu, a nekad i ne mogu proći kroz njih. Uz njih, neobičan čovjek u dugom kaputu – baš poput kakvog detektiva iz noir filmova. Oni se čude i dive skupini koja će film “Below the Clouds” opsjedati poput duhova – sveprisutni su, ali neuhvatljivi. Vatrogasci i specijalna policija slijede tragove pljačkaša grobnica, zanimanja koje se čini prikladnije vremenu crno-bijelog filma nego današnjici, iako ćemo saznati da su neka od nalazišta, tj. mjesta zločina, netom napuštena.
Jedna od najsnažnijih scena filma suprotna je strpljivom oduševljenju arheologa i arhivista – spomenuti detektiv nalazi se u podzemnoj komori okružen praznim zidovima i ogoljenim podovima; osupnut je, ne zbog nađenih umjetnina, već zbog nedostatka istih. Zamišlja kakvo je sve povijesno-umjetničko blago oduzeto i sada mafijaškim putevima odlazi do novih vlasnika. Dirljiv prikaz degradacije koju uzrokuje bezobzirna trka za profitom, pojavljuje se i na brodu za prijevoz žita, na kojemu sirijski mornari čekaju istovar ukrajinskog žita. Zemlja porijekla žita uklapa se u narativ razorenih civilizacija – što onih podno Vezuva, što i samih mornara čija je baština uništavana desetljeće ranije. Radnici na brodu sabiru svako preostalo zrno čisteći ga metlama s metalnih greda i sa zidova spremišta na visoku hrpu oblika piramide, pa se doima kao da sakupljaju i zadnji djelić vremena u pješčani sat koji se nemilosrdno prazni.
Još jedna, naizgled nepovezana priča, isprepliće se s dosad spomenutima. Započinje tako što stariji čovjek otvara rolo rešetke svoje knjižare; hoće li se tamo naći neki arhivski spisi o starim civilizacijama Napulja ili je možda njegova knjižara bibliografska riznica za zainteresirane amatere i turiste? Niti jedno. Rosija više zanima što se odvija u stražnjoj prostoriji, gdje se okupljaju djeca osnovnoškolskog uzrasta. Zašto? Jer ova knjižara funkcionira i kao neslužbeni popodnevni boravak.
Tek kad saberemo Rosijeve odabrane slike u album koji nam je priredio, postaje jasno da je svaka scena koju je prikupio prilikom tri godine snimanja umetnuta ciljano, kako bi im isprepleo niti na više razina od obične lokacijske bliskosti.
Stražnja prostorija, u sjenama odabrane crno-bijele stilizacije filma, podsjeća nas na neka davna vremena kada su u malim seoskim školama djeca različitih uzrasta pohađala nastavu s istim učiteljem. Stari knjižar objašnjava pojmove koje su učenici raznih godina čuli na satu, provjerava im zadaće i daje dodatne zadatke. Ponekad je čak i grub, pa moglo bi se reći i uvredljiv, ali očito je da ga njegovi učenici poštuju i ne uzimaju mu to za zlo. On je poput jednočlanog učiteljskog zbora koji mladima omogućuje da ostanu u školskim klupama umjesto da se izgube na ulicama Napulja, gdje bi možda i sami postali pljačkaši grobnica. Organizacija boravka u njegovoj knjižari nikada nije potpuno razjašnjena, ali unutar Rosijevog portreta Napulja jasno je da je njezino mjesto od krucijalne važnosti za generacije koje dolaze. Prosvjetiteljska borba za svijest o drevnom naslijeđu i kulturi, što Napulja, što svijeta.
Sve njih zajedno u priči povezuje rijetko viđena centrala hitnih službi – točnije vatrogasaca. Nekoliko tih službenika većinom zaprima za publiku humoristične pozive, koji se često odnose na zabrinutost oko podrhtavanja tla. Mještani se brinu da je to možda Vezuv koji se budi da ponovno žitelje podno svojih oblaka prekrije pepelom. Neki pak zovu da pitaju za točno vrijeme jer redovito griješe broj telefona, dok su pozivi iz zaista ugrožavajućih situacijama svedeni na minimum.
Tek kad saberemo Rosijeve odabrane slike u album koji nam je priredio, postaje jasno da je svaka scena koju je prikupio prilikom tri godine snimanja umetnuta ciljano, kako bi im isprepleo niti na više razina od obične lokacijske bliskosti. I sam gledatelj se više puta kroz film zapita u kojem vremenu se nalazi i koliko je krhka napuljska ostavština i njegova današnjica. Zbog rimskih iskopina, možemo naslutiti da je bilo koje društvo, pa tako i naše, potencijalno samo korak od nestajanja.
Začudilo me što sam doživjela najviše izlazaka s projekcije baš tijekom ovog filma. Sjedala u dvorani PalaBiennale poznata su po svojoj neudobnosti, a interesu za film nije pridonijelo što ga je Rosi otvorio s naglaskom na pomalo dosadnu arhivisticu s gledatelju neznačajnim artefaktima. Ipak, pred onima koji su istrpjeli pola sata neudobnosti i zbunjenosti Rosijevim narativom, do kraja filma složila se poetična kolekcija isječaka iz života koji je nestao, nastao i ponovno nestaje ispod vezuvskog grotla.
