U okviru Dokumetrovog programa “Doku-diskurziv”, u zagrebačkom Klubu MaMa/Multimedijalnom institutu 16. je listopada održana večer “Novi azerbejdžanski film”. Prikazana su tri kratka i jedan srednjometražni dokumentarni film azerbejdžanske autorice Atanur Nabiyeve – “Kirshan” (13 min, 2019.), nagrađen kao najbolji regionalni film na 4. DokuBaku, festivalu dokumentarnog filma u glavnom gradu Azerbejdžana, Bakuu; “Grey Zone” (34 min, 2021.), “Moon Without a House” (22 min, 2023.) i “Between the Devil and the Deep Blue Sea” (11 min, 2024.). S filmašicom je, putem videoveze, prije i poslije projekcije razgovarala kustosica programa i filmska kritičarka Lucija Furač.
Nabiyeva je na početku ukratko predstavila filmove. Protagonistica “Kirshana”, filma “o ljepoti i šminki”, njezina je baka, žena koja se nije nikad našminkala, sve dok je unuka nije nagovorila da to učini za nju, u tom filmu. “Mislim da se dokumentarnim filmom bavim zato da bih na neki način riješila probleme koji me more, kroz koje prolazim, odnosno tako se s njima suočavam na neki drugi način. ‘Kirshan’ je moj prvi film, snimala sam ga kad mi je bilo dvadeset godina i tada su me poprilično uznemiravala očekivanja sredine da žene budu lijepe i tomu slično”, kaže Nabiyeva. Na radionici na kojoj je nastao “Kirshan” kao mentori su sudjelovali i hrvatski filmaši Igor Bezinović i Hrvoslava Brkušić koji su joj, ističe, jako pomogli usmjeriti i oblikovati taj prvenac. “Grey Zone” sniman je za vrijeme Drugog rata za Nagorno-Karabah. Kako pojašnjava autorica, ljudi u njezinoj domovini bili su podijeljeni između onih koji su podržavali rat i onih koji nisu. Njezina pozicija je bila negdje između – u sivoj zoni, odatle i naslov.
“‘Moon Without a House’ govori o kraju koji nestaje, o mojoj domovini. To je donekle i ekološki film”, reče. Bilježen je u predjelu u kojem je Atanur Nabiyeva često boravila kao dijete, a kad se onamo vratila nakon mnogo godina, osupnulo ju je koliko se krajolik promijenio – ogromna planina Avey je nestajala, izjedena kamenolomima i rudnicima željeza, kobalta i mramora. Ime planine – Avey, znači Mjesečeva kuća, zato je, kaže, film nazvala “Moon Without a House” – Mjesec bez kuće.
“Between the Devil and the Deep Blue Sea”, o vojnicima koji su se vratili iz Drugog rata za Nagorno-Karabah i boluju od PTSP-a, jedini među njima nije osobno ostvarenje, odnosno nije vezan uz autorici bliske ljude, mjesta ili događaje. “Ali na neki način i jest osoban, jer rat je uvelike utjecao na mnoge ljude u mojoj zemlji, uključujući i mene.” Ti su ljudi, govori, otišli ratovati, ondje su činili junačka djela, da bi se vratili u svakodnevicu u kojoj se više ne snalaze, jer ih je ratovanje promijenilo, traumatiziralo. “Veterani se nose s psihičkim problemima. Nije im lako, a ni s njima nije lako. Od nekoliko desetaka povratnika koje sam zamolila za snimanje, pristala su samo ta trojica koji su u filmu. Ni meni nije bilo lako surađivati s njima, ali sam se potrudila.”
O tomu kako je biti filmaš u Azerbejdžanu, Nabiyeva, veli, ne može svjedočiti iz prve ruke, jer već deset godina živi izvan zemlje, a tek posljednjih godinu dana ondje provodi više vremena. No ipak je dobro upućena u okolnosti koje za filmaše nisu osobito povoljne. Država nema nacionalni filmski fond, a kinematografija i filmska scena nisu razvijeni. Ministarstvo kulture ulaže ponešto u film, no malo i rijetko, a tada uvjetuje što se u filmu smije prikazivati, a što ne. S dokumentarnim filmom je malo lakše, jer se može ostvariti s manjim proračunom, pa je utoliko nezavisniji. Ali svejedno je teško i izazovno doći do novca potrebnog za snimanje, a mnogi nastoje dobiti novac, odnosno naći producenta izvan zemlje.
Sineastima koji se pokušavaju snaći u takvim okolnostima itekako pomažu programi poput Sarajevo Talents Sarajevskog filmskog festivala, na kojem je Nabiyeva prošle godine nagrađena nagradom Patch & Pitch CineLink, za svoj prvi cjelovečernji film, dokumentarni “Echoes of Avey” koji razrađuje teme i motive kratkog filma “Moon Without a House”.
“Ti susreti su vrlo važni i jako pomažu. Ne mogu ni zamisliti kako bih se bavila ovime čime se bavim da nema takvih programa u inozemstvu namijenjenih mladim, odnosno mlađim filmašima odasvud”, kaže.
Dodaje da tako organiziran sustav pruža odlične prilike za predstavljanje filma, odnosno zamisli, projekta onima koji će pomoći financijski i na druge načine koji, opet, iziskuju novčanu potporu i ulaganja. Na pitching forumima, pitching eventima i sličnim događajima projekte je, veli, industriji najbolje predočiti u vrlo ranoj fazi prijedloga, ideje ili pripreme. Iako gotovo nitko od mogućih producenata neće već tad ponuditi svoje usluge, veliki su izgledi da zainteresirani zapamte, zabilježe, imaju u vidu eventualnu suradnju u budućnosti te da poslije i predlože da podupru stvaranje filma o kojem su ponešto saznali koju godinu prije, dok je bio u povojima. Izgledi da se nađe producent znatno su manji ako se na pitchingu predstavlja film u već uznapredovaloj fazi razvoja, njezino je iskustvo.
Cjelovečernji dokumentarni film “Echoes of Avey” na kojem trenutačno radi tematizira, kako kaže – sjećanja, pripadanje, povezanost, okoliš i obiteljsko nasilje te je ponovno potaknut pokušajem da shvati što se događa oko nje i kroz što prolazi. “Svi mi imamo svoje probleme, a kamera je oruđe koje pokazuje nešto što ne možemo vidjeti očima i tako, barem meni, pomaže u savladavanju i sagledavanju problema koji me tište u određenom razdoblju”, završno je pojasnila Atanur Nabiyeva.
