Prevođenje individualno značajnog materijala u kolektivno spoznatljiv, u okupljanju razbacana sjećanja može kriti snažnu autorsku gestu, ne bi li im konačna vrijednost nadišla intimnu emocionalnost. Preslagivanje osobnih arhiva, kontrastiranjem i pomicanjem komadićaka prema signalima istovjetnosti iskustva, kao autorski se čin realizira uspostavljanjem spona prema širem društvenom okruženju. Pogled prema arhivima, bilo službenim radi dekonstrukcije ideološkog podteksta u metodama klasificiranja i pohranjivanja, bilo osobnim, neminovno uključuje modifikacije prema novootkrivenim slojevima značenja, podudarnim s vremenom iz kojeg ih se sagledava.
Nastao na sličnom tragu, film kosovske autorice Norike Sefe “Kao bolesno žuta” / “Like a Sick Yellow” / “Si e verdhë e sëmurë” (2024), zagrebačkoj je publici krajem prošle godine prikazan u relativno zgusnutom periodu – na 20. Festivalu 25 FPS, u sklopu programa Hrvatskog društva filmskih kritičara “Kritika i društvo” i konačno na 22. Human Rights Film Festivalu, a svako je prikazivanje prizivalo nova tumačenja odgovarajuća promjeni konteksta, radilo se o festivalskom ili konceptualnom, a koji svaku interpretaciju determinira, otkrivajući daljnje aspekte mogućeg razumijevanja.
Strukturalno, film i sam počiva na ponavljajućim postupcima implementiranim na nekoliko razina, od narativnih uglova razasute priče povezanih labavom asocijativnošću dodatno potenciranih ponavljanjem pojmova – crveno, haljina, (loša) sreća, strah, Nora…, do na vizualnoj razini još providnijoj repetitivnosti. Opsesivno vraćanje uvijek istom prizoru proizvodi raspršivanje pažnje prema potpunoj dezintegraciji slike. Konačno, snimke postavljene u konkretne prostorno-vremenske koordinate, kao što nam isprekidano, skoro mozaično pripovijedanje, donekle sugerira, ponavljajuću metodu prenose na društvenu dijagnozu nemogućnosti izlaska iz petlje destrukcije i uništenja. Pritom kompleksna filmska organizacija na rubu apstrakcije zaobilazi već istrošeni diskurs razornosti nacionalističkih isključivosti, manifestirajući sustavno brisanje različitosti kroz identičan postupak filmske izgradnje – doslovno brisanje prizora prema ukidanju integriteta tijela filma.
Norika Sefa je autorica u čijem radu otkrivamo svijest o prirodi medija, ali i njegove metonimijske uporabe za ocrtavanje procesa kreiranja sjećanja, rekonstrukciju događaja na razmeđu naknadnog sklapanja, nasilnih spojeva i pridodanih značenja. Identične linije preoblikovanja okrajaka memorije na individualnoj razini s tendencijom poopćavanja i razumijevanja unutar društvenih uvjetovanja, dodatno podcrtava činjenicu da niti jedno sjećanje, radilo se o društvenoj povijesti ili onoj pojedinca, nije izolirano, već u stalnim relacijama spram političko-društvenog okvira, koji jednako određuje što i kako pamtimo, kao i modele reprezentacije. “Kao bolesno žuta” materijalizira psihičke procese pomicanja, stapanja i sublimacije, a pogledom unatrag svladava otpore izazvane društvenim potresima. Mehanizam sjećanja ispoljava se u dva reverzibilna smjera – interferencijama dobrog i lošeg, potresnog i umirujućeg na formiranje subjekta i njihovim manifestacijama na nadosobnoj, društvenoj ravni. Potonje Sefa izražava nestalnom teksturom, simboličkim i verbalnim pretkazanjem događanja o kojima snimani još ništa racionalno ne mogu znati. Mi ih međutim promatramo kroz vizuru zbivanja koja će tek uslijediti, a tiču se stradanja u ratovima na postjugoslavenskom prostoru.
“Kao bolesno žuta” otisak je jaza na mjestu istovremene prisutnosti i odsutnosti – onih koje vidimo, a ipak ih nema.
Internalizacija društvenih procesa i emanacija psihičkog kroz sliku, konflikt familijarnog i prijetećeg sveprisutnog u žuto-zelenom tonu evocirajućeg raspadanja, u konačnici se preobražava u košmarnu bezizlaznost, nelagodu potencirana opetovanim glasovima, uznemirujućim zvukovima koji kontinuirano prodiru s margine. Istovremeno intimna poema, zastrašujuća vizualna poezija i društvena historija, “Kao bolesno žuta” otisak je jaza na mjestu istovremene prisutnosti i odsutnosti – onih koje vidimo, a ipak ih nema. Uostalom, pojavnost rastvorena u nedostatku, prava je priroda uspomena. Nedvosmisleni korak prema kolektivnom Sefa izvodi posljednjim kadrom, simbolički zasićenim usponom jedva razaznatljivih ljudi na udaljeno brdo.
Intimna je poema poentirana završnim činom, drama ogoljena, a nakon praznog distancirajućeg kadra ženski nam glas situaciju eksplicira, premda i dalje verbalno začudno – “Ruzhdi nije bio kod kuće da zapali vatru, morala sam izaći i skupiti drva za potpalu, ali nisam bila dovoljno jaka za pocijepati drva. Ruzhdi je to uvijek činio. Jak vjetar na ulici. Nazvala je i rekla da će doći. Ništa se ne može predvidjeti. Noć je bila hladna, sljedeći dan, kuća je gorjela. Rat je počeo.” Nasilje, rat i uništenje ne mogu nikad biti normalizirani, će biti uvijek makabrični prodori sablasnog.
Za kinematografije republika nekad zajedničke države specifična je premreženost transformacijama osobnih memorabilija u društveno relevantna obilježja, ne bi li slika prizvala vrijeme odrastanja autora i razjedinjeni razvoj pratećih zajednica. Koliko god naglasak uvijek iznova bio na reuporabi raznorodnog arhivskog materijala s ciljem popunjavanja rascjepa nastalog na razmeđu intimnog i društvenog, autorska figura utjelovljena u radu Norike Sefe dokaz je i dalje novih pristupa obilježenih nesputanim razumijevanjem filma i silnica koje ga uvjetuju, a da se istovremeno kritički snažno osvrće na društva koja povijesno naslijeđe negiraju.