Pojam outlaw country označava smjer u country glazbi u kojem su se izvođači poput Waylona Jenningsa i Willieja Nelsona, odlučili u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća odmaknuti od tada prevladavajućeg saharinskog zvuka koji je preplavio Nashville kao prijestolnicu žanra, pa posljedično i radijske valove diljem zemlje; pustili su kose, u svoj zvuk ukomponirali duh i zvuk rock and rolla, istovremeno se vrativši više tradicionalnom stilu pisanju pjesama i grubljim temama.
Odmetnički stil zabljesnuo je 1976. pojavom albuma “Wanted! The Outlaws”, koji je podžanru dao ime, a funkcionirao je otprilike kao legendarni “Paket aranžman” za jugoslavenski novi val, služeći kao platforma za četvero umjetnika, među kojima su osim Nelsona i Jenningsa bili još i pjevačica Jessi Colter te kantautor Tompall Glaser. Ploča će biti upisana u povijest kao prvo country izdanje sa zlatnim certifikatom za više od milijun prodanih primjeraka, a Jennings i Nelson nastavit će jahati na tom valu uspjeha i u osamdesete i devedesete, kad će s Krisom Kristoffersonom i Johnnyjem Cashom osnovati supergrupu The Highwaymen, koja će postati simbolom odmetničkog pokreta i najvećim strojem za zgrtanje novca u countryju tog razdoblja.
No, daleko od zvuka strojeva za brojanje novčanica, živjela je i stasala cijela jedna outlaw country scena na području Texasa i Tenneseeja, čiji su pripadnici pisali neke od najljepših američkih pjesama svih vremena. Do izlaska albuma “Wanted! The Outlaws”, Townes Van Zandt je već bio napisao sve svoje najbolje skladbe i ploče. Godinu dana ranije Guy Clark je objavio svoj prvijenac “Old No. 1” sa svojim kultnim hitom “L.A. Freeway”, a oko njih su se vrtjeli i neki drugi poznati izvođači kao što je David Allen Coe, ili pak nadolazeći klinci Rodney Crowell i Steve Earle, između ostalih.
Upravo ovu scenu u tom razdoblju prelaska s 1975. na 1976. kamerom je zabilježio James Szalapski u svom filmu “Heartworn Highways” (1976), koji će službenu distribuciju pričekati još nekoliko godina, a do danas među ljubiteljima ovog glazbenog stila postići status obožavanog dokumentarca i svojevrsnog vizualiziranog manifesta outlaw country pokreta.
Za razliku od većine autora dokumentaraca o kojima pišemo u esejističkom serijalu “Rockdocs”, Szalapski neće ostvariti neku značajnu filmsku karijeru, niti snimiti druge važne dokumentarne filmove, već će mu ostali uspjesi biti režiranje trailera, uvodnih sekvenci i pojedinih scena za poznatija ostvarenja. Dio kritičara će “Heartworn Highways” kritizirati zbog manjka čvrstoće, naracije i konteksta, ali Szalapskom se ne može se poreći boravak na pravom mjestu i u pravo vrijeme, odnosno filmsko bilježenje fantastičnih izvedbi jednako takvih pjesama i izvođača. I hvatanje atmosfere, toliko opipljive da kao gledatelj ne možete ne osjećati da je u pitanju jedno sjajno društvo, kojemu biste se bez problema mogli pridružiti, naginjati s njima viski i pjevati do zore.
Neki od njih uskoro će postati slavni: spomenuti Guy Clark, čija “L.A. Freeway” svira u uvodnoj sekvenci filma; Rodney Crowell, kojeg vidimo kao klinca koji uvjerljivo izvodi svoj budući klasik “Bluebird Wine”, stasat će i stvoriti karijeru tako veliku da će mu ove godine i country titan Willie Nelson posvetiti album sačinjen od njegovih pjesama. Ipak, Crowell kaže da nikad nije pogledao “Heartworn Highways”, i to iz razloga što su Clark i on navodno uzeli gomilu psihodeličnih droga prije snimanja, pa nije želio ponavljati to iskustvo.
Ako pretpostavimo da je scena u pitanju trenutak okupljanja all star društva u Clarkovoj kući na Badnjak, onda se Crowell ne treba posebno sramiti. Tu ćemo završnicu ionako bolje upamtiti po njegovom kolegi, drugom budućem velikanu Steveu Earleu, kojeg vidimo kako pošteno nateže iz boce viskija, prije nego što povede grupno i dirljivo otpjevanu “Silent Night”, dok film polako dolazi kraju.
Osim onih koji tad još ni ne znaju da im se smiješe dani slave, Szalapski će nam pokazati i mnogo izvođača čija imena neće ostati upamćena izvan kruga najvećih fanova odmetničkog countryja, a po kvaliteti njihovih točaka svima je jasno da ne bi moralo biti tako. Primjerice, mamurni Larry Jon Wilson ima glas jednake siline kao Merle i Waylon, a Steve Young koji izvodi “Alabama Highway”, dokazuje da je njegov autorski talent zaslužio ostati upisan u povijest i po više toga, a ne samo hitu “Seven Bridges Road”. Zanimljivo je vidjeti i neke razgovore s ljudima sa scene i njihova potpuno pogrešna predviđanja po pitanju razvoja budućnosti. Primjerice, da je karijera Johnnyja Casha gotova, a zapravo ga s The Highwayman i pred kraj života s Rickom Rubinom i serijom “American”, čekaju neki od najvećih financijskih i kritičkih uspjeha.
Vrhuncem filma mnogi će sigurno proglasiti segment s Townesom u glavnoj ulozi, koji ovaj vodi pripit i zafrkantski, ali zato izvodi “Waiting Around to Die”, prvu (i vjerojatno najbolju) pjesmu koju je ikad napisao – s takvom emocijom da se ovu izvedbu može lako proglasiti njezinom ultimativnom, pogotovo u sceni kad njegovog druga Unclea Seymoura Washingtona, dok ga sluša vidno stegne grlo od emocija.
Upravo je Washingtonov govor prije izvedbe prepun prizemne životne mudrosti kakva i danas vjerojatno cvate na američkom Jugu, a odnosi se na svakodnevni život, prehranu i naviku konzumacije alkoholnih pića. Cijeli je “Heartworn Highways” pun sličnih mudrosti, gotovo životnih zapovjedi, što ga čini posebno pogodnim za citiranje u krugu njegovih obožavatelja. Sve ove izreke mogle bi biti napisane na nekom zidu mudrosti: “Ne smiješ uperiti pušku u životinju u kavezu.”; “Uvijek radi nešto. Ako ne možeš mnogo, učini malo.”; “Popij malo, pa otiđi.”; “Koliko god slab bio, imaš dovoljno snage da ubiješ svakog tko te zajebava.”
Ovu posljednju izgovara David Allen Coe publici u zatvoru u Tenneseeju, gdje je i sam služio kaznu, prepričavajući dogodovštine iz vremena koje je proveo iza rešetaka. Zapravo je priličan dio filma posvećen ovom glazbeniku i spomenutom nastupu (kojem je prethodio još jedan ekipe koja će kroz koju godinu osvojiti sam vrh ljestvica s “The Devil Went Down to Georgia”), ali Coeove priče i buntovnički stav uvijek su bile bolje od njegovih pjesama. Zato je možda šteta što je u izvorni film uključeno toliko ovog materijala, dok su izbačene, primjerice, primjerice Clarkova “Desperadoes Waiting for a Train” i Van Zandtova “Pancho & Lefty”, izvedbe koje će postati dostupne tek kasnije na DVD izdanju u vidu bonus sadržaja.
Ako volite outlaw country, onda ste vjerojatno već dobro upoznati sa Szalapskijevim filmom. No, ako ste otvoreni prema akustičnim baladama razorne snage, a niste čuli za imena Townesa Van Zanta ili Guya Clarka, onda vam upravo “Heartworn Highways” može poslužiti kao odličan poligon za prvu vožnju mračnijom i sirovijom stranom američke glazbe sedamdesetih. Ne biste bili prvi kojima su se tako otvorila vrata do novih muzičkih užitaka, a to dovoljno govori o kvaliteti i trajnoj vrijednosti ovog dokumentarca.
“Ako ne možeš mnogo, učini malo.” Možda se Szalapski vodio upravo tom devizom, pa je u cijeloj karijeri snimio samo “Heartworn Highways”. Danas, pola stoljeća kasnije, svakako se pokazuje da to uopće nije bilo malo.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.