Obrada povijesnog događanja, ma koliko potencijalno bio filmičan, s lakoćom može zapasti u neproduktivni dokumentarizam, bliži formama čiji je cilj djelovati tek obrazovno, najčešće s naglaskom na jednostranu činjeničnost. S druge strane, tematizirati fenomen koji zaziva snažnu emocionalnu reakciju i korespondira s historijskim vremenom koji živimo, implicira promišljanje postupaka ne bi li se višestruke relacije dodatno podcrtale. Na stranu što bi svaka interpretacija povijesti trebala njegovati veze s aktualnošću, ujedno uvažavati promjene u reprezentaciji ovisne o političko-društvenom okviru, kompleksnoj problematici pristupiti autorski samosvjesno, uvijek je poticajan odabir. Jer osim što autorski pristup apriorno pretpostavlja širinu tumačenja, zaobilaženjem akademske krutosti i hijerarhičnosti nužno se formira prostor za multiperspektivnost. U konačnici, važnim ostaje izolirati provodnu liniju koja ima snagu uspostaviti konkretan odnos spram zajednice iz koje, u čije ime, i u suradnji s kojom se progovara.
Posljednja se konstatacija može sasvim plastično primijeniti na film Igora Bezinovića “Fiume o morte!” (Restart / Nosorogi / Videomante; 2025.), koji je nakon roterdamskog uspjeha ostvario veliki, a kad je u pitanju dokumentarni film za naše prilike još i manje očekivan, interes publike. Potonje je naročito izraženo u Rijeci kojom se film višestruko bavi, razlažući historijske slojeve i rekonstruirajući događaje u suradnji s građanima. U lokalnim se medijima o filmu pisalo već u vrijeme snimanja, pozivani su statisti i glumci, ne bi li se uključili u igrane inscenacije perioda, posebno simptomatičnog iz suvremene vizure prevladavajućih političkih populizama. Srodnost između više od stotinu godina udaljenih političkih trenutaka je očigledna: od političkog djelovanja zasnovanog na nacionalističkih isključivostima do besadržajnosti programa zaogrnutog u ostrašćenu retoriku. Neočekivana je aktualnost povijesne epizode zasigurno jedan od razloga prijemčivosti europske publike i njena prepoznavanja izvan uskih granica direktno uključenih. Lokalna tema zbog tendiranja široj identifikaciji u doba nesigurnosti i demagoških pojednostavljivanja, čini se da rezonira sa zasad europskom publikom.
Iako je svojim položajem i fokusom na industrijski razvoj Rijeka bila mjesto ekspanzionističkih pretenzija niza zemalja, što u lošem propagandno-nacionalističkom diskursu odjekuje do danas, Bezinovićev film posvećen je manje poznatom trenutku zauzimanja grada od strane Gabrielea D’Annunzija, njegovoj kratkotrajnoj vladavini, odmetanju od službene Italije i pokušaju uspostave samostalne slobodne države. D’Annunzio je u našem kontekstu poznatiji u domeni književnog stvaralaštva, negoli političkog djelovanja, koje je funkcioniralo na razini ekscesivnog iskorištavanja moći, ali ga kao takvo ne treba relativizirati da bi se izbjegla zamka podudarnosti s prevladavajućim, medijski posredovanim, senzacionalističkim izdvajanjem iz konkretnog političko-ekonomskog okružja. Samim time, višedimenzionalnosti povijesne zbilje u kojoj se ogleda aktualnost, autor doskače formalnom organizacijom i načinom rada s protagonistima. Oni su redom naturščici, građani Rijeke, nerijetko pripadnici manjine, pa je zanimljivost filma većinski razgovor na fijumanskom dijalektu, koji nama neupućenima naprosto djeluje kao talijanski. Međutim, dijalekt je specifičnost riječkog područja, verzija kojom se talijanska manjina služila i iz niza je razloga, od asimilacije do kasnijih politika, sve manje prisutna.
Kontradikcije odbljesaka različitih povijesnih vremena presijecaju osnovnu narativnu nit, upetljavajući niz značenjskih linija iz čijeg sudara proizlazi ambivalentnost zaključaka. Prva razina filma počiva na historijskoj građi, arhivskim snimkama i fotografijama, izlaganim kronološki s izuzetkom metafilmskog okvira, unutar kojeg se ekspliciraju ideja i realizacija, a građani u maniri dražesnog mjeseca svibnja anketiraju o poznavanju teme. Pravocrtnost dakle razbijaju upadi suvremenosti, razmišljanja i stavovi građana-glumaca u pripremama rekonstrukcije na osnovi dostupnog gradiva i izgradnje riječke kulise, koja u sebe integrira spoznaje proizašle iz povijesne distance.
Raspoloženi sudionici, svjesni konotacija filma i višeznačnosti portretirane ličnosti, zajedničku točku pronalaze u humornom momentu, karikiranju i pretjerivanju, efikasnom nadvladavanju potencijalnih kontradiktornosti povijesnog pamćenja. Stoga zaigranost, angažman i ležernost prikaza “Fiume o morte!” odmiču od konvencija pristupa velikoj temi, a Bezinović maksimalno iskorištava aspekte participativne metode, koja počiva na aktiviranju sudionika, uključujući neminovno formiranje političke svijesti o solidarnosti i alternativnim oblicima društvenosti, mogućnosti zajednice kakva se na filmskom setu manifestira ukidanjem hijerarhičnih podjela i suradnji. Utoliko već inherentne odluke filmske predorganizacije oponiraju politici zasnovanoj na strogim oprekama odnosa moći izraženoj kroz naglašenu militarizaciju, a kakvo je D’Annunzijevo viđenje političkog djelovanja bilo.
Prekomjerje u prikazu D’Annunzijove vladavine zaziva groteskno-karnalne prizore karakteristične za europski film, čija je funkcija bila predskazanje fašističkih stremljenja kroz ogoljavanje njihove suštinske izopačenosti.
Film postaje evidentni prikaz mehanizama povijesnog pamćenja, a koje balansira između revolucionarnog poimanja na jednoj i prepoznavanja fašistoidnih tendencija na drugoj, čega se vizura mijenja ovisno zainteresiranim stranama, političkim htijenjima, službenim historiografijama i ideološkom podtekstu. Strukturalno interferiranje vremena, registara, arhiva i suvremenih snimaka, uz nestalnost pripovjedača doprinosi otvaranju daljnjih identitetskih pitanja s pratećim napetostima, a koja se tiču jednako odnosa prema prošlosti konkretnih zajednica, kao i njihova aktivnog prigrljenja, odnosno nadvladavanja. Daljnje se dimenzije otvaraju svakim novim pogledom glumca_ice/građana_ke koji ulaze u kadar, svaki pojedini prilaže od vlastita razumijevanja, svjedočeći o nestabilnosti identiteta u njegovoj neprekidnoj modifikaciji.
Svi su filmski segmenti organizirani ne bi li se njihovim supozicioniranjem ili kontrapunktiranjem dosegla simultanost iskustva i potaknula asocijativnost. No, frenetičnost prizora, obrazaca i postupaka pažnju usmjerava prema uvijek novim preskocima, koji po protoku filmskog vremena prestaju iznenađivati približivši se repetitivnosti. Metafilmičnost i angažiranost sudionika dinamični su po sebi, ali kronološki postavljena baza počinje se osipati u detaljima, a koncizna idejna nit raspršivati u činjeničnoj podrobnosti. Stoga interpretaciju filma kao izraza programatskog otpora militarističkim tendencijama prije učitavamo na temelju izvanfilmskih saznanja, no što nedvosmisleno iščitavamo. Rasprava se zasigurno nastoji produbiti uvođenjem manje providnih pozadinskih interesa, stvarnog pogona svake borbe za moći, no paralele sa suvremenim političko-ekonomskim zastranjenima povremeno se gube u raspršenosti fokusa uslijed njihova nagomilavanja.
Prekomjerje u prikazu D’Annunzijove vladavine zaziva groteskno-karnalne prizore karakteristične za europski film, čija je funkcija bila predskazanje fašističkih stremljenja kroz ogoljavanje njihove suštinske izopačenosti. Kontrastnoj se estetici približava fotografija Gregora Božiča, koju možemo razumjeti i kao udaljenu referencu na književni rad portretirane ličnosti na razmeđu dekadencije prijelaza stoljeća. “Fiume o morte!” jest film izražene raspravljačko-esejističke pozadine, koji ipak propušta dokraja razgraničiti niz kompleksnih fenomena koji se jednako oslanjaju na književni kontekst, društvenu fenomenologiju i politički realitet, što u konačnoj instanci, publici, prijeti upadanjem u neproduktivno poistovjećivanje dekandentno militarističkog s revolucionarno avangardnim, u svim pojedinačnim sklopovima.
Karnevalesknost D’Annunzijeve epizode odražava izokrenutost nacionalističkih pretenzija, ali supozicioniranje s prizorima današnjeg karnevala – daljnja je povijesna zanimljivost da je D’Annunzio zabranio karneval, valjda ispravno prepoznavši u njega utkanu subverzivnost – u svijetu instrumentaliziranja pojmova može rezultirati previđanjem mnogo zlokobnijih, u priču suptilnije upletenih, momenata zlostavljačkih i imperijalističkih, riječju fašističkih, politika. Uostalom, svo djelovanje opisano u “Fiume o morte!” na njoj počiva, a suvremena talijanska rehabilitacija D’Annunzija tim više se uklapa u aktualni trenutak.