Iz Sarajeva za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
U našem smo kontekstu navikli na sporadično spominje Palestine i tzv. neutralno izvještavanje u kontekstu aktualne eskalacije, odnosno iznošenje nekontekstualiziranih podataka, razbacanih činjenica bez da ih se smisleno interpretira unutar kompleksnih, ali sasvim konkretnih historijskih relacija. Začetak imaju u početku dvadesetog stoljeća, ili budimo precizniji i na tragu uvida iz filma “Where Olive Trees Weep” (2024) Maurizija i Zaye Benazzo, sinoćnjeg filma otvorenja ovogodišnjeg, 7. AJB DOC-a (13. – 17.9.) – metodama zapadnjačkog kolonijalizma.
Spomenuto je otvorenje, baš kao što već površni pogled u pripremljeni program daje naslutiti, bilo posvećeno palestinskom pitanju na način na koji to u srednjostrujaškim okolnostima uglavnom nemamo prilike iskusiti. Kao što znamo, politički je aktivizam zagovaranja prava Palestinaca u otvorenom sukobu spram političke dominante i uglavnom vezan za neovisne grupacije, stoga je na festivalskom planu itekako dobrodošao. Sve ako u ovom slučaju i počiva na uredničkoj politici same produkcijske/novinske kuće, o onom samoniklom možemo govoriti kod pojedinaca i samog društva u kojem se festival odvija. Posebno je zanimljivo fenomen promatrati iz naše lokalne (hrvatske) vizure, u kojoj se svako djelovanje i smisleni razgovor na temu pomiče u alternativne enklave, dok političke elite sasvim očekivano staju uz jačeg.
Činjenica jest da svaki rat pretpostavlja i onaj kulturni, čije smo razmjere imali prilike vidjeti u Europi prošle godine, kroz moralnu paniku otkazivanja umjetnika na svim poljima (počevši sa skandalom na Frankfurtskom sajmu knjiga). Medijski najpraćeniji otpori bili su oskarovski govor Jonathana Glazera ili film nagrađen na Berlinaleu, “Jedina zemlja” / “No Other Land” palestinsko-izraelskog kolektiva Basela Adre, Hamdana Ballala, Yuvala Abrahama i Rachel Szor – koliko god se establišmentu činili skandalozni, riječ je tek o pojedinačnim činovima, utemeljenim na etičkom imperativu i osobnom stavu.
Na istoj liniji možemo promatrati sinoćnji film prikazan sarajevskoj publici, “Where Olive Trees Weep”. Njegova je svrha aktivistička, s ciljem produbljivanja činjenica o povijesti sukoba i sustavnog istiskivanja Palestinaca, uz svesrdnu pomoć danas nekoherentnog Zapada. Film niti ne pokušava prekoračiti odabranu nišu, a u aktualnom trenutku prevlasti oprečnih narativa, to možda nije niti nužno. Protagonistica filma, novinarka, aktivistica i terapeutkinja koja radi s djecom u Gazi, Ashira Darwish svojom životnošću, argumentacijom i autentičnošću čini uporišne točke u osnovi tradicionalno sazdanog filma, što je njegova najveća boljka. Jer da bi publiku dubinski intelektualno angažirao, promišljena je estetika temelj u posredovanju ideje. Bolje bi funkcionirala neprekrivena propaganda zbog snažnog emocionalnog potresanja, koje kod klasičnih filmova ostaje na primarnoj razini, s tendencijom utapanja u prevlasti srodnih ostvarenja namijenjenih širokoj publici, pa i dijametralno suprotnih stavova.
Ipak, večer je kulminirala pojavljivanjem protagonistice Ashire Darwish koja je u razgovoru svoje stavove eksplicirala te progovorila o sustavnoj dvostrukoj izraelskoj opresiji, koja se očituje i prema van i prema samima sebi. Na totalitarnim temeljima sazdanom izraelskom društvu, Darwish vidi zametak njegove neminovne propasti. Njen se aktivizam pokazuje produktivnim u praksi, a svjedočenje iznutra i raskrinkavanje struktura jesu neki od dostupnih alata ciljanog političkog djelovanja.
Publika je pak, iako najrazličitijih profila, podržala inicijativu Festivala i nerijetko spontano reagirala. Stoga je u trenutnoj konstelaciji, najblaže opisanoj terminom političkog oportunizma, bitno inzistirati na oprečnim te iz javnosti istisnutim narativima.
U narednim festivalskim danima slijedi niz filmova i masterclassova koji će temu sagledati iz različitih perspektiva, nadajmo se još konkretnijeg političkog sadržaja i odašiljanja u javnost srži trenutnih globalnih previranja.
