Razmjerno nedavno, godine 2021., dojmljiv kratki dokumentarni film “Sad sam ja Irena” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu) Jasmine Beširević uveo nas je u odsječak života naslovne protagonistice Irene (Kolar) u jednoj od situacija koje su je nagnale da poželi izići iz braka sa suprugom zlostavljačem. Izvedeno je to osvrtno, nakon što su se supružnici već razišli, u vibrantnoj stilizaciji istovremeno živog i uznemirujućeg prožetka dokumentarnog i igranog, rekonstrukcije i probe, drame i monodrame, portreta i autoportreta, u kojemu je Irena sad glumila nekadašnju sebe, sad supruga, sad bila ona sama u tom času snimanja, postupkom oslonjenim na dijagnostičko psihoterapijsku tehniku psihodrame. Rečena Irena željela je, i u tomu uspjela, otići, pobjeći od bračnog druga, a u širokom se kontekstualnom polju, uz mnogo drugoga, pomaljalo i pitanje bijega od same sebe, te koja se dovela u takvu situaciju.
U natjecateljskom programu ovogodišnjeg, 22. Liburnia Film Festivala, sudjeluje kratki dokumentarno-animirani, djelomično i eksperimentalni film “Pobjeći od Irene” / “Pobeći od Irene” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.) Irene Antin, koji s gore spomenutim nema izravnih spona, a na nj prvotno asocira tek činjenicom da u naslovima slikopisa ne nailazimo često na žensko ime Irena. Posrijedi su ostvarenja stilski, ugođajno i tematski uvelike različita, no kad ih već tako namah približismo, primijetit ćemo i određene poveznice. Oba su kratki studentski (ADU u Zagrebu) dokumentarni (auto)portretni filmovi s mjericom eksperimentalnoga, potpisuju su ih autorice i usmjereni su na traume protagonistice. Slično Ireni iz “Sad sam ja Irena”, mlađana srpska filmašica Irena Antin, studentica režije na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, u “Pobjeći od Irene” autoportretno izlaže svoj osobni, identifikacijski problem, traumu s kojom se nosi godinama, čini se i više od desetljeća. Svoje tijelo ne smatra “dovoljno dobrim” otkako se u djetinjstvu, u jednom poslijepodnevu “skroz zaokruglilo, do neprepoznatljivosti” te ga otad odjećom nastoji sakriti od tuđih pogleda, što u određenim razdobljima prelazi u opsesiju. Posrijedi je duga i nimalo laka unutarnja borba, a poput Irene (Kolar), koja se odvojila od supruga, i ova će Irena (Antin), kako se prema završnici čini, izvojevati pobjedu. Ne odvajanjem, već prihvaćanjem same sebe, pomirbom s time što jest.
“Sad sam ja Irena” netipičan je, ali dramatičan dokumentarno-igrani zapis koji neugodnu temu predočava nastojeći i u gledatelja pobuditi nelagodu. Rekonstrukcijski nastup pred kamerom u protagonistice je očito izazvao poprilično nemira, no cjelinom je probijalo ponešto humora i optimizma. Sve se odvijalo u jednom prostoru u vrlo kratkom razdoblju, otprilike onomu trinaestominutnog trajanja filma. “Pobjeći od Irene” središnjem problemu pristupa podigrano humoristično, a kroz storiju što obuhvaća odulje razdoblje, iznesenu u prvom licu, vodi nas izvanprizorni glas (vjerojatno) autorice, dobre, artikulirane, smireno izražajne čitačice i pripovjedačice koja izgovara osobito vješto napisan tekst o dugoj povijesti nošenja sa svojom nevoljom, što teče usporedno sa svojevrsnim slikovnim ilustracijama, gdjekad doslovnijim, gdjekad slobodnijim, vezanima uz hranjenje i tjelesnost.
“Pobjeći od Irene” odiše lepršavom nepretencioznošću, a izrađen je preciznom pomnošću, zabavan je i atraktivan, a istovremeno dirljiv i nimalo površan.
To su uglavnom snimke trupova i udova slučajnih, anonimnih namjernika, “tuđih tela, boljih od mog”, u kretnji ili u mirovanju, snimljenih kojegdje u javnim prostorima (u jednom kadru, slučajno ili ne, na klupici u parku odmaraju se višemedijski umjetnici-performeri Vlasta Delimar i Milan Božić, on u kratkim hlačama, razgolićen do pasa), amaterski, usputice, s boka, kako se uhvati, bez osobite pomnje prema standardnom estetiziranju pokretne slike. Tu je i podosta jednostavne, ali duhovite kolažne animacije fotografija i novinsko-časopisnih izrezaka, sve montirano u žustrom ritmu naizgled neobvezne brzopoteznosti i mjestimično osnaženo poskočastom klavirskom glazbom, čak i vragolanskim zviždanjem, što nemalo doprinosi ugođaju dječje zaigrane živosti. Kroz šalu se, međutim, offom provlače i sjetniji i ozbiljni(ji) tonovi, usmjereni na suočavanje s onime što pripovjedačica doživljava vlastitim manjkavostima, karakteristično prisutnima u nježnim godinama tinejdžerstva i rane mladosti.
Među Ireninim mislima što se roje, uredno poredane, naći će se i ova: “Možda bih se više volela da sam netko drugi. Možda na kraju ipak nije tako loše biti netko kao mama. Ili baba. Ili bilo ko drugi na svetu. Samo ne ja.” Koliko god poznato – makar bilo i prolazno, kao što ovdje jest – to uvijek zvuči tragično. Ili barem zabrinjavajuće. Zaključak, iako nimalo originalan, odgovarajuć je, prirodan i, s obzirom na dotadašnje suzvučje iskrenosti i blage samoironije, dovoljno uvjerljiv: “Čovek mora da se pomiri s onim što je dobio. Nitko ne može da bude ja, osim mene. I nitko ne može da bude ti, osim tebe. Nemamo kud.”
Sedam minuta gusto vrvi tekstom i slikom te proleti u hipu, a gledatelja obasipa informacijama u allegreto tempu, taman koji takt brže no što ih ovaj stiže usvojiti, no dovoljno pregledno da bude posve jasno o čemu je riječ. “Pobjeći od Irene” odiše lepršavom nepretencioznošću, a izrađen je preciznom pomnošću, zabavan je i atraktivan, a istovremeno dirljiv i nimalo površan.