U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma, koju organizira Restart, uz slobodan ulaz i razgovor s autorima. Mentori škole, održane od listopada 2023. do lipnja 2024., bili su Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Bojan Mrđenović, Dinka Radonić i Oliver Sertić, a podučavalački su obol dali i Igor Bezinović, Karla Crnčević, Luka Gamulin, Jasna Givens, Ivan Grgur, Ana Hušman, Vanja Jambrović, Matija Santro i Davor Sanvincenti. Školu je pohodilo sedam polaznica – Klara Berdais, Mara Đukez, Mateja Kuka Brkić, Marina Musulin, Dora Perharić, Nikolina Šarić i Margarita Vlaović – i trojica polaznika – Bojan Antunović, Patrik Pažur i Ivan Validžić – a prikazano je devet kratkih filmova kojima su autori i snimatelji i montažeri.
Restartova škola, podsjetimo, namijenjena je ponajprije neiskusnim novacima željnima iskušati se u filmskome stvaralaštvu, a zamišljena je kao praktično učenje o najvažnijim i neophodnim znanjima i vještinama izrade filma – snimanju i montaži slike i zvuka, produkciji, dramaturgiji i režiji – te korištenju opreme. Ovladavanje navedenim temeljni je cilj i utoliko gledatelj od radova ne treba zahtijevati osobito visoke domete, no u dosadašnjim je izdanjima Škole gotovo svake godine ostvaren pokoji uistinu odličan kratki film kojemu ni po kojoj osnovi ne treba gledati kroz prste, posve al pari s radovima iskusnih profesionalaca.
Među ovogodišnjim temama pretegnule su, posve razumljivo, autoportretne, jer mladom čovjeku, mladom autoru, on sam je najbliže, ne samo kao predmet razmišljanja, nego i u praktično-organizacijskom smislu – uvijek si je na raspolaganju. No daleko od toga da je riječ o liniji manjeg otpora, jer snimiti film o sebi, ogoljeti i izložiti dio svoje intime javnosti zahtijeva podosta otvorenosti i odvažnosti. Naravno, ovisno o mjeri iskrenosti i zbiljskoga hvatanja ukoštac s vlastitim demonima, zagledanja u se koje nije samoreklamersko-samodopadni-društvenomrežni-reality ekshibicionizam 21. st. U baštini Škole zapisana su barem dva iznimna, izvrsno oblikovana i osobito upečatljiva ostvarenja autorica odlučno zagledanih u sebe: “Mjesto za bijeg” (2019) Lucije Ane Ilijić, koja otad nije ostvarila zapaženije filmsko ostvarenje, i “3. rujna 2015” (2018) Sare Jurinčić, koja je prošle godine potpisala po mnogočemu razmjerno sličan i uvelike zapažen dokumentarno-eksperimentalni film “Valerija” (Nomad Studio / Restart; 2023.), ostvaren u koprodukciji Restarta, nagrađen, uz ostalo, “Srcem Sarajeva” za kratki dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu, Grand Prixom na Festivalu eksperimentalnog filma 25 FPS te Nagradom Dokumetar ovoga portala za najbolji dokumentarni film u 2023. g.
U ovogodišnjoj ljetini promišljenom se jednostavnošću izdvaja “Sretna nova godina” (14 min) Margarite Vlaović, snimana u jednom stanu koji nastanjuje samo protagonistica, (najvjerojatnije) autorica, i njezine tri mačke. Jasno izabranim stilom – statična kamera u visini pogleda, svaka sekvenca snimana iz jednog postava kamere, u istom širokom planu, skokovita/diskontinuitetna montaža, bez gradnje svjetlosnih ugođaja, bez izvanprizornih zvukova – od kojega odstupa rijetko, Vlaović predstavlja mladu, nemarno kućno odjevenu ženu, koja se, čini se isprva, ne znajući što bi sa sobom, lijeno dosađuje i izležava u neurednom stanu, seleći se s kreveta na kauč i natrag, zureći pred sebe, u prazno, ne laćajući se nikakva posla. Prema zvukovima izvana zaključujemo da je novogodišnja noć, a ona je provodi sama, u tišini. Zabrinuta? Premorena? Osamljena? Neće biti osobito zanimljivo gledati nečije ležanje, to možemo i doma, mogao bi pomisliti gledatelj. Određenu živost u zbivanje unose mačke, tipičnim mačjim spojem zainteresiranosti i nezainteresiranosti, prisutnosti i odsutnosti, bodrosti i smirenosti. “Mačke su izvrsni glumci, najzanimljivije životinje pred kamerom. Uvijek svoje”, znao je, citiramo otprilike, reći Ante Peterlić.
Kadar u kojem se jedna od njih meko ugnijezdi da bi, lakoga sna, pridrijemala na svojoj vlasnici, naročito je dražestan, a podjednako bi mogao zanijeti i prizor u kojemu druga, sklupčana, neometano spava usred meteža, dok djevojka, odjednom naročito aktivna, žustro i temeljito posprema sobu. Nastupa li preokret? Dolazimo li do poente? Vodi li to nečemu zanimljivomu? Sve bez riječi do desete minute u kojoj protagonistica telefonski naziva zdravstvenu službu i raspituje se o mogućnosti prvoga pregleda, psihoterapije…, a premda ne razabiremo što joj govore s drugog kraja linije, shvaćamo da će na eventualnu institucionalnu pomoć, iako joj treba sad, počekati odulje. Kako to kod nas često biva. Dotad, osloniti se na sebe i kućne ljubimce.
Dosljedno postavljen izlagački okvir u nekoliko je navrata, razložno i funkcionalno, razbijen stilskim otklonima: premetanje na krevetu presijecano je detaljima šalica s tekućinama prekrivenima plijesni; odsječak pospremačke aktivnosti snimljen je iz visokog gornjeg kuta, pokreti su (naizgled) ubrzani, zvučno polje prekriveno je modificiranim brujanjem usisivača; dobar dio telefonskoga razgovora slušamo gledajući u malne apstraktan detalj žabokrečinasto ustajale tekućine, što možemo doživjeti asocijacijom bespomoćno umrtvljenoga psihičkoga stanja u kojem je protagonistica zapela. Iskoristivši prednosti skromnih produkcijskih mogućnosti, Margarita Vlaović minimalističkim je sredstvima i postupcima ostvarila skladnu, zaokruženu cjelinu nemaloga dojma, o konkretnom slučaju jedne osobe, naznačivši međutim i širi društveni kontekst funkcioniranja u mnogim pogledima pretromoga i nedjelatnoga javnozdravstvenoga sustava. “Bez šminke”, kako je zapisano u sinopsisu.
U skladu s temom, znatno dinamičniju autoportretnu crticu ispisuje Klara Berdais s “Cijeli dan nisam stala” (8 min), u kojemu nas upoznaje sa svojim pretrpanim radnim tempom radoholične djelatnice u nezavisnom kulturnom sektoru (uz drugo i u Restartu). Iako sniman na različitim interijernim lokacijama, ni ovaj film nema drugih protagonista, a autorica nas u sve upućuje i izvanprizornom naracijom, gdjekad govoreći normalno, gdjekad šaptom, izlažući vlastitu misaono-praktičnu zavrzlamu – sretna je da radi to što radi, ali se na to mora podsjećati, pogotovu, primjerice, nakon što tjednima sanja excel tablice, a posvemašnja usmjerenost na obavljanje poslovnih zadataka dovela ju je i do psihoterapije.
U “Bravo Sport” (14 min) Marine Musulin i “Dobro jutro, Hrvatska” (12 min) Mare Đukez, autorice razmatraju vlastiti osjećaj manje vrijednosti, kao žena u patrijarhalnom društvu u kojem živimo. Musulin kroz svoje bavljenje sportovima u kojima se i nesvjesno pokoravala uputama muškaraca, Đukez u razgovoru s prijateljicama koji se izmjenjuju sa snimkama subotnjih molitelja, tzv. klečavaca na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, u organizaciji Vitezova bezgrešnog srca Marijina, što neće biti pojašnjeno, mada je, za usvajanje ideje, dovoljno čuti ih kako se zalažu za zabranu pobačaja i za to da muškarci budu duhovni autoritet u obitelji. Autoportretnom skupu uvjetno možemo pridružiti i film “Olympia Monica” (9 min) Dore Perharić koja, za jednoga dnevnoga druženja s njim, krokira svoga djeda, osobu razmjerno čila duha, pa i dobroga fizičkoga stanja, koja se bliži stotom rođendanu.
U “Otiđi mi po šibice” (21 min) Nikoline Šarić gotovo neidentificirani i neviđeni sugovornici (iz Šibensko-kninske županije) odgovaraju na pitanje kako su kao djeca ulazili u društva nešto starijih od sebe, a mada razdoblja o kojima je riječ nisu datirana, očito je riječ o višedesetljetnom, možda polustoljetnom vremenskom rasponu, sve do danas. Opisane običajne mijene razmjerno zanimljivo govore o promjenama paradigmi, iako je ponešto ostalo čvrsto ukorijenjeno. Primjerice, fraze o kućnom odgoju i ne/poštivanju starijih, čiju inačicu, posve ispražnjenu od smisla, izgovara suvremeni srednjoškolac, govoreći o tomu kako bi mlađi učenici ipak trebali poštivati starije i iskusnije” četvrtaše kao što je on (!?). “U koncu, mir” (11 min) Mateja Kuka Brkić također pronalazi neobičan tematski kut, tumačeći tkanje, pletenje, heklanje i tkanine kao radnje i predmete koji nas povezuju, “kao i isprepletene niti… Uporište za sjećanje i osjećaje pružaju nam nijemi svjedoci naše osobne i obiteljske povijesti” – tabletići, gobleni, stolnjaci… uvjerava nas se.
“Festival svjetla” (8 min) Patrika Pažura u donekle eksperimentalnom duhu pronalazi vizualne igre u svjetlima velegrada, posebice onima s elektronskih oglašavačkih panoa koji nas neprestance odasvud napadaju reklamokratskim opsjenarstvom o divnom življenju od kojeg nas dijeli samo toliko i toliko eura, a “Grando” (8 min) Ivana Validžića, slikovno stilizirano, u crno-bijelome, s korakom u ozračje strave, uz tekst slovenskog povjesničara Johanna Valvasora iz 17. st., slikopisno uprizoruje legendu o Juri Grandu, istarskom vampiru iz Kringe.
Ovogodišnja Škola dokumentarnog filma donijela je ostvarenja čitljivih, profiliranih koncepata, zamisli, vodilja, često s pokojim nadahnutim, osobito uspjelim odsječkom, no pretežitog utiska vježbovnih okušaja poprilično razvijenih, ali ne i posve dovršenih nacrta, pomalo rasutog tereta koji bi valjalo pozornije probrati, odlučnije organizirati i doraditi do pune cjelovitosti. Budući da je riječ o školi za filmske novake, itekako zadovoljavajuće.
Filmovi 13. Škole, kao i prijašnjih, dostupni su za slobodno gledanje na platformi Vimeo.