Jedan od najzanimljivijih, najdojmljivijih, pa i najboljih filmova protekle sezone koje smo u nas imali prigodu gledati u kinima bio je rumunjsko-hrvatsko-katarsko-iranski “Između revolucija” / “Between Revolutions” / “Între revoluţii” (2023) Rumunja Vlada Petrija, ostvaren u koprodukciji hrvatskog Restarta. Djelo dokumentarne slike i fikcijskog teksta sugestivno je i dirljivo predstavljalo dugotrajno zamiranje prijateljstva između Rumunjke i Iranke, studentica rastavljenih Iranskom revolucijom s kraja 1970-ih, a ukoliko o tomu nismo bili unaprijed informirani, tek smo odjavnicom saznali da smo pratili izmišljenu, a ne stvarnu pripovijest, temeljenu, doduše, na zbiljskima. “Između revolucija” višestruko je nagrađen, uz ostalo FIPRESCI-jem na 73. Berlinskom filmskom festivalu, Posebnim priznanjem na 19. ZagrebDoxu te Oktavijanom za najbolju hrvatsku manjinsku koprodukciju.
Mada su posrijedi koincidentne podudarnosti – u smislu da su autori svoja djela najvjerojatnije osmislili i ostvarili posve nezavisno – gledatelj koji je gledao “Između revolucija” gotovo će neizbježno primijetiti poveznice s cjelovečernjim prvencem Farahnaz Sharifi, Iranke s berlinskom adresom. I “Moj ukradeni planet” / “My Stolen Planet” / “Sayyareye dozdide shodeye man” (2024), nagrađen Zlatnim Aleksandrom kao najbolji film 26. Festivala dokumentarnog filma u Solunu (Thessaloniki Documentary Festival), također i FIPRESCI-jem, osovljen je na promjenama uzrokovanima Iranskom revolucijom te se uvelike, iako ne u cijelosti, služi arhivskim materijalima, a dominantan oblik govornog pripovijedanja je izvanprizorna, u neku ruku ispovjedna naracija u prvom licu.
U “Između revolucija” u offu slušamo tekstove (izmišljenih) pisama koja su dvije prijateljice, Rumunjka Maria i Iranka Zahra, (navodno) pisale jedna drugoj, u “Mom ukradenom planetu” u offu nam se povjerava sama autorica, također mirnim, staloženim tonom, prožetim popriličnim nezadovoljstvom okolnostima života, u svojevrsnom dnevničkom izlaganju koje se može doimati poput pisama neznanom i neprisutnom slušatelju, što podosta nalikuje duhu korespondencije između Marije i Zahre, a i u “Planetu” se povremeno govori u porukama koje su međusobno izmjenjivale autorica i novostečena joj prijateljica, iranska izbjeglica nastanjena u SAD-u, sveučilišna profesorica književnosti Leyla Rouhi, ujedno i suradnica na scenariju.
Petri je u “Između revolucija” rabio dostupne mu, tuđe, davno filmovane materijale, crno-bijele i u boji, raznih tekstura, faktura, formata, estetika, likovne i tehničke kvalitete, gdjekad i gotovo apstraktne. Oni su približno, okvirno, dočaravali vrijeme, opisane događaje, situacije, okolnosti i osjećaje te su razne neznane mlade, poslije i zrelije arhivske žene, različite iz prizora u prizor, slikovno zastupale u zbilji nepostojeće protagonistice Mariju i Zahru, što je, dakako, postupak najpripadniji rodu eksperimentalnoga. Farahnaz Sharifi raspolagala je s podosta filmskih i fotografskih zapisa iz vlastite obiteljske arhive. Uz ostalo, čak i filmskom snimkom u boji sebe i majke neposredno nakon što je rođena, 8. ožujka 1979., “tri tjedna nakon njihove Islamske revolucije u Iranu”. Njezin film započinje upravo tim zapisom. Budući da je uvelike uništen vremenom, nečiste, znatno oštećene slike i trzave-skakutave projekcije, takav nam početak namah daje do znanja ne očekujemo klasično uredan i pregledan slikopis, upućuje nas da budemo spremni na snažnu notu eksperimentalnoga u pristupu. Neposredno potom crno-bijele fotografije istoga dana održanih prosvjeda žena na ulicama Teherana, protiv nove, revolucijom donesene obveze nošenja hidžaba. Poslije, arhivski zapisi, obiteljski i tuđi te oni koje je snimala sama autorica, od školskih dana zanesena filmovanjem, a od trena kad je kupila prvi mobitel s kamerom nije, veli, prestajala snimati sve što je mogla, u svom domu i izvan njega.
Kao i “Između revolucija”, “Moj ukradeni planet” sjetan je film o prolaznosti i zaludnosti, no natopljen s mnogo više gorčine, jer ova je autorica sve to iskusila osobno, proživjevši u toj i takvoj domovini nešto više od četrdeset godina.
Osim što je opsesivno snimala, Farahnaz Sharifi počela je kupovati i skupljati tuđe kućne filmove, pretežno zaostale u napuštenoj ostavštini izbjeglica iz Irana te se dobar dio “Mog ukradenog planeta” sastoji baš od tih vrpci neznanaca, snimanih privatno – “Opet zabave i rođendani”, veselo uzdahne Farahnaz Sharifi, pregledavajući jednu upravo otkupljenu (super) osmicu – bez i najmanje primisli, želje i nakane o tomu da bi ti diletantsko-amaterski zapisi, bilježeni bez ikakvih ambicija doli za obiteljsko podsjećanje i prisjećanje, ikad mogli doprijeti do šire javnosti, kamoli postati dijelom ozbiljnoga, umjetničkoga, pravoga kinematografskoga filma. Slično kao kod Petrija, autorici nepoznati ljudi s tih kućnih vrpci dobrim dijelom zastupaju i predstavljaju ponešto ili podosta toga o čemu ona govori, a jednako tako Sharifi upotrebljava bilješke raznolikih struktura, od kojih su neke procesima fizičkog i fotokemijskog propadanja poprimile (djelomično) apstraktan izgled.
U oba se filma pojavljuje gotovo identična pamtljiva rečenica, svakako posve ista misao. I fikcijska Zahra i stvarna Leyla razočarano priznaju kako su orno, s mnogo vjere u budućnost sudjelovale u demonstracijama koje su dovele do svrgavanja prozapadnjački-proamerički orijentiranog šaha Mohammada Reze Pahlavija, da bi vrhovnim vjerskim i nacionalnim vođom postao ajatolah Ruhollah Musavi Homeini, a zemlja postala islamskom republikom. “Vjerovali smo da će nakon revolucije sve biti bolje. Vrlo brzo smo shvatile da u toj revoluciji nema mjesta za nas”, kaže stvarna Leyla, gotovo isto kao i fikcijska Zahra.
Za nas se odnosi na sve Irance koji ne dijele radikalna vjerska uvjerenja vladajućih, osobito na žene koje su u novom režimu posve obespravljene, na čemu Farahnaz Sharifi u “Mom ukradenom planetu” ponajviše inzistira, trudeći se prikazati što više snimki koje to dokazuju, a koje oni, kako dosljedno naziva vlast i njezine poklonike, ne žele pokazati, niti dozvoliti da budu snimljene. Kao i “Između revolucija”, “Moj ukradeni planet” sjetan je film o prolaznosti i zaludnosti, no natopljen s mnogo više gorčine, jer ova je autorica sve to iskusila osobno, proživjevši u toj i takvoj domovini nešto više od četrdeset godina.